Miris prave, sušene slavonske šunke koji se širi iz pletene košarice umotane u celofan, golica nozdrve službenici Ministarstva poljoprivrede. Tako je to uvijek u predblagdansko vrijeme. Ponavlja se i ovog Uskrsa. Vlasnici OPG-ova uvijek se sjete važnih ljudi u ministarstvu, pa njen ured, s obzirom da je prva do ulaza, da je soba prostrana i da je u njoj sama, nekoliko dana pred blagdane, služi kao privremeno skladište.

 Pogledajte kako živi naše selo, pogledajte plodove naše Slavonije ravne. Gdje toga ima! Vidite kako naša politika poticaja daje rezultate. Kakvo izobilje, kakve delicije! Nema čega nema. Sjećate li se kako je, u slavonskoj reklji i sa nakrivljenim šeširom na glavi, znao pjevati pokojni Kićo Slabinac: slaninice, gibanice, pečenice, šljivovice, dobra vina i kulina…

Brojne pletene košarice sa sušenim šunkama, kulenima, kobasicama, domaćim sirevima, jajima, vinima, voćnim rakijama, čak i bućinim uljem, sve to lijepo složeno i upakirano, s malom vizitkartom OPG-a i blagdanskom čestitkom, sliči na kakvu izložbu najboljeg od najboljeg što bogata Slavonija može dati. Kaže to uvijek i ministrica, ili državni tajnik kada posljednjeg radnog dana dođu u njen ured izabrati košaricu-dvije-tri i zapovjede kako i kome raspodijeliti ostalo.

- Pogledajte kako živi naše selo, pogledajte plodove naše Slavonije ravne. Gdje toga ima! Vidite kako naša politika poticaja daje rezultate. Kakvo izobilje, kakve delicije! Nema čega nema. Sjećate li se kako je, u slavonskoj reklji i sa nakrivljenim šeširom na glavi, znao pjevati pokojni Kićo Slabinac: slaninice, gibanice, pečenice, šljivovice, dobra vina i kulina…

- Haj, haj uživaj– nastavila bi službenica ministarstva poljoprivrede prije nego što bi državni tajnik prstom upro na tri košarice - nepogrešivo izabravši one najveće i najbolje koje će nakon toga pokupiti vozač i odnijeti u prtljažnik službenog automobila parkiranog u garaži.

- A za ministricu ona tri, tamo – veli državni tajnik, potpuno nesvjestan kako su najbolje košarice već u hladnjaku službenice koja se blago smješka odvajajući tri košarice koje će kasnije preuzeti vozač ministrice. Naučila je ona, držeći se uzrečice ''bolje vrabac u ruci nego golub na grani'', pa već prvih dana, kad bi počele stizati blagdanske košarice slavonskih OPG-ova, izdvojila nekoliko ponajboljih. Eno ih sada doma, na sigurnom.

I baš kad se sjetila poslovice o vrapcima i golubovima, zazvoni telefon.

- Treba vas neki novinar – rekla je osoba s centrale – a dvoje još čeka na red.

- Ministarstvo poljoprivrede – reče službenica. – Izvolite.

- Pa dobro, koja je to budala u vašem ministarstvu dala dozvolu onim divljacima da usred Osijeka i usred bijela dana ubijaju golubove, vrapce, vrane, sve što leti i ima krila – urlao je novinar. – Cijelo nas jutro građani zovu i pitaju što se to u Osijeku događa. Ubijene ptice na sve strane, krvavi pločnici, horor.

Službenica je ostala zatečena, nije znala o čemu se radi.

- Pošaljite e-poruku s upitom pa ćemo vam odgovoriti – reče kako bi dobila na vremenu, pa brzo sa zaslona računala makne recept o najboljem načinu kuhanja šunke i prebaci se na portal s najnovijim vijestima.

Čita: ''Kao iz vestern filma: U centru Osijeka nestvarne scene: Lovci u pratnji policije puškama ubijaju ptice, građani uznemireni: 'Postoje drugi načini da se to riješi'. A onda podnaslov: 'Osječka gradska uprava odlučila se za smanjenje broja golubova i vrana na području grada, razlog: zaštita stanovnika od zaraznih bolesti'''.

Službenica Ministarstva poljoprivrede bila je u potpunom šoku gledajući slike ubijenih, krvavih golubova na asfaltu četvrtog po veličini grada u Hrvatskoj. ''Trebali su urednici portala staviti upozorenje uznemirujuće snimke da djeca to ne gledaju'', pomisli kad joj ponovno zazvoni telefon.

- Pa dobro, vi tamo u Ministarstvu poljoprivrede stvarno ste svi kreteni. Svi odreda. Kreten do kretena. Kako ste mogli dati dozvolu za ubijanje ptica. U Osijeku traje pravi safari. Ovako se nije pucalo ni u Domovinskom ratu – uzbuđeno je govorila novinarka.

- Pošaljite e-poruku s upitom pa ćemo vam odgovoriti – reče službenica i tek što je spustila slušačicu, opet je zazvonilo:

- Jeste li vi tamo normalni? – derao se u slušalicu poznati istraživački novinar, strah i trepet među glasnogovornicima i službenicima za informiranje. – Jeste li sišli s uma? Dati dozvolu za ubijanje golubova, pa sada kreteni poput vas u Osijeku pucaju na sve stane. Ptičje krvi i perja do koljena…

Službenica za informiranje po običaju bila je zatačena i nije znala što se u Ministarstvu događa, još manje da je netko dao dozvolu za ubijanje golubova u Osijeku.

- Gospodine državni tajniče, zovu zbog golubova, ubijaju ptice po Osijeku. Novinari poludjeli.

- Preusmjeri ih na Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike – reče mirno državni tajnik. – To je njihovo maslo. Oni su tražili da izdamo dozvolu za ubijanje golubova. Pa smo im učinili uslugu. Neka novinari zovu njih i neka njih pitaju.

Službenica je bila posve zbunjena.

- Iz osječka gradske Uprave zvali su ministarstvo u kojem brinu o mirovinskom sustavu. A i sam ministar u tom je sustavu radio dok nije postao ministar. On najbolje zna kako žive umirovljenici. Pa su nas zvali i tražili da izdamo dozvolu za ubijanje golubova u Osijeku. I udovoljili smo im. Znate, Uskrs je. Pa će svaki umirovljenik dobiti dva tri odstrijeljena goluba za krepku juhu.

Službenica brzo u Google utipka riječi ''golub'' i ''juha''. ''Meso im je vrlo ukusno. Mladi uhranjeni golubovi ili golupčići najukusniji su pečeni, uvijeni u listove mesnate slanine. Od starijih golubova priprema se dobra supa ili čorba'', pisalo je.

Telefon je ponovno zazvonio. Službenica Ministarstva poljoprivrede duboko udahne miris sušene slavonske šunke koji se širio njenim uredom, podiže slušalicu i reče prije nego što je novinar išta izustio.

- Zovite ministarstvo gospodina Aladrovića. Tamo će vam sve objasniti.