DANAS, na praznik Dana državnosti, kad se vijore zastave na svakoj desetoj kući u Hrvatskoj, bilo bi možda bolje nego ikad čuti kako su građani, tog povijesnog dana 1991., zamišljali državu čija su vrata tada tek bila odškrinuta. Kad se danas, 26 godina poslije, slegla sva ona patetika o tisućljetnom hrvatskom snu, kad su se oporavila promukla grla od pjesama tipa ''Od stoljeća sedmog'' ili ''Rodila me majka Hrvatica'' (sad su tada rođena hrvatska djeca već nekoliko godina u Irskoj, Njemačkoj i tko zna gdje sve ne), bilo bi zgodno usporediti one sanjarske vizije države s današnjom hrvatskom stvarnošću.

I kad to usporedite dobit ćete odgovor na pitanje zašto se nije ostvario onaj lijepi hrvatski san, sanjan 25. lipnja 1991. Jer smo zaboravili što je bilo prvo, a što drugo.

Koliko bi ljudi danas reklo: da, to je država kakvu smo priželjkivali, to je Hrvatska iz naših snova, naših maštanja, zemlja po mjeri svojih građana, pravedna, tolerantna, uspješna, zemlja u kojoj se poštuje zakon, ljudska i manjinska prava, u kojoj Ustav nije tek mrtvo slovo na papiru, čije je tumačenje prepušteno ekipi u kojoj su i osobe upitnog morala, gdje je država servis građana, a političari ne zlorabe povjerenje onih koji su im dali glas, već služe svom narodu, svjesni da su samo prvi među jednakima.

Koliko je pak onih koji bi, da ih se pita, rekli kako su razočarani, povrijeđeni i izigrani, kako su prevareni i kako su im pokradeni snovi; rekli bi doduše da imaju svoju državu, ali ne onakvu kakvu su sanjali. Rekli bi kako je društvo netolerantno, kako su podjele svih vrsta ogromne i čini se da ih je nemoguće izmiriti; ne samo podjele na bogate i siromašne, na partizane i ustaše, već nažalost i na one koji se mogu liječiti i one koji to ne mogu i čija djeca ovise o birokraciji koja liječenje djeteta promatra kroz prizmu golemog troška, a ne prava na život.

Najveći je, međutim, broj onih koji bi šutjeli kada biste im postavili pitanje o snovima od prije 26 godina i Hrvatskoj kakvu su zatekli jutros kada su se probudili. Šutjeli bi i poput onih radnika Đure Đakovića kojima ni prije Dana državnosti nisu isplatili plaće, ili onih nesretnika, prodavačica i blagajnica u 27 prodavaonica Konzumu, prvih od najavljenih stotinjak na čija će vrata sljedećih dana lokot. Ili snovi onih koji su oglasili kuću na prodaju, pa iz države koju su sanjali odlaze u drugu, gdje se te snove nadaju ostvariti.

Zašto se ti snovi, najvećem broju hrvatskih građana, nisu ostvarili? Odgovora može biti mnogo, svatko će uprijeti prstom u nešto. Ali danas, na Dan državnosti, samo tri dana nakon što je obilježen još jedan državni praznik, Dan antifašističke borbe, odgovor na to pitanje kao da se smjestio između dva najbliža od tuceta državnih praznika u Hrvatskoj. Svakako je koincidencija da se, kalendarski gledano, u Hrvatskoj prvo slavi Dan antifašističke borbe (22. lipnja), a potom Dan državnosti (25. lipnja). Ali ta je koincidencija logična. Da nije bilo prvog, ne bi se slavilo ni drugo.

Upravo taj logičan slijed, koji je - rekosmo - potvrđen slučajnim stjecajem okolnosti, djelo je prvog hrvatskog predsjednika u koga se danas mnogi zaklinju, a ruše temelj na kojem je izgradio državu. Tuđman je znao da državu nikada ne bi stvorio da je krenuo putem podjela i odmazda i zato je njegova zasluga što je antifašizam - ne kao floskula, kako bi rekao Hasanbegović, već kao civilizacijska vrijednost – ušao u hrvatski Ustav. I što je Hrvatska, zahvaljujući Tuđmanu, dobila državni praznik kojeg bi Hasanbegović ukinuo - Dan antifašističke borbe.

Tri dana dijele praznik Dana antifašističke borbe od Dana državnosti. Vremenska razlika je malena i lako ćete se sjetiti kako je obilježen i proslavljen onaj prvi. Možda ćete se upitati gdje su prije tri dana bili svi ti političari koje smo danas gledali, gdje je bila Crkva, gdje mediji, gdje braniteljske udruge…

I kad to usporedite dobit ćete odgovor na pitanje zašto se nije ostvario onaj lijepi hrvatski san, sanjan 25. lipnja 1991. Jer smo zaboravili što je bilo prvo, a što drugo.

Ima jedan stih Branka Miljkovića, možda i najvećeg srpskog pjesnika, prilično prikladan (i) za ovu prigodu. Taj stih u originalu glasi ovako: ''Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj?''. Za one koji ne razumiju ili tek natucaju ponešto srpskog, evo mog, dopuštam nemuštog, ali ipak razumljivog prepjeva na hrvatski: ''Hoće li sloboda umjeti pjevati, kao što su sužnji pjevali o njoj?''.