DVORANA je krcata, nekoliko desetaka ljudi ostalo je vani, svi napeto čekaju nastup proslavljenih komičara. Čobi i Ludi, kao i uvijek, osjećaju laganu tremu pred nastup. Njihovi omiljeni junaci Bobi i Rudi, koje već desetljećima igraju nasmijavajući narod diljem zemlje, toliko su urnebesni da je već desetak puta na njihove predstave stizala Hitna. Ljudima je pozlilo od silnoga smijeha pa je Hitna morala intervenirati.

Zavjesa se diže, Čobi i Ludi izlaze na pozornicu, čekaju da se stišaju salve aplauza pa odmah žestoko počinju. Kreće Ludi:

- Slušaj Bobi, ovo mi je prvi put da sam na aerodromu. I nije mi jasno, kako lopovi mogu otimati ovako velike avione?
- Pa ne otimaju ih ovdje na zemlji dok su tako golemi, već gore, kad su mali! – odgovara Rudi.
U dvorani potpuni tajac, publika kao da je u crkvi, a ne pred stand-up komičarima: nitko se ne smije, pa Čobi i Ludi, zbunjeno gledaju jedan drugog. O čemu se radi? – pitaju se. Njihov vic nikoga nije nasmijao.

Zbunjeno nastavljaju s novim vicem:

- Prespavaj kod mene, kud ćeš po tom prolomu oblaka, pokisnut ćeš do kože - kaže Ludi glumeći Rudija. Idem ti pripremiti krevet.

- Dobro – kaže Bobi i nestaje s pozornice.

Rudi čeka, tapka u mjestu ne zna gdje je Bobi. Čeka i čeka. Napokon stiže Bobi, mokar do kože, voda se cijedi s njega.

- Pa gdje si bio, zaboga? – upita Rudi.

- Doma. Skoknuo sam po pidžamu.

U dvorani tajac. Nitko se ne smije. Nekolicina gledatelja napušta dvoranu. Menadžer dvojice komičara u očaju se hvata glavu. Ovo je posvemašnji debakl.

Ludi i Čobi u potpunom su šoku. Vjerovali su da će nakon ovoga vica ljudi od smijeha popadati sa stolica. Čobi si je čak, iza pozornice, izlio kantu vode na glavu da bi sve bilo smiješnije. A ono, ništa.

- Mijenjamo repertoar - šapne Ludi Čobiju da publika u dvoranu, u kojoj je bilo tiše nego u crkvi, ne bi čula. – Nećemo više o Rudiju i Bobiju.

- Znaš li da su Đakovu – počinje Ludi – napravili javni WC čija je cijena 4.500 eura po kvadratu?

- Ma nemoguće – kaže Čobi.

- Živa istina. A znaš li zašto je tako skup?

- ???

- Jer broji turiste. Upotreba je dvije kune pa kad utržak podijele s dva, dobiju broj turista.

- Ali zašto bi WC koristili samo turisti?

- Zato što mi volimo pišati u prirodi. Zar nisi vidio kako kandidat za gradonačelnika Splita mokri u grmlju i govori da zalijeva cvijeće.

U dvorani eksplozija smijeha. Neviđen grohot, urnebes. Čobiju i Ludom buja adrenalin. Zadovoljni menadžer skače iz pozornice, i njemu idu suze na oči.

- Čuo si kako su podmićivani suci Županijskog suda u Osijeku – nastavlja osokoljeni Čobi. – Mamić im davao keš, satove, vodio ih skupa s ljubavnicama u Dubai.

- Jesam, čuo sam – odgovara ludi.

- A jesi li čuo da je izvanredni nadzor Ministarstva pravosuđa utvrdio kako je na tom sudu sve u redu.

Publika u dvorani utrla od smijeha.

- I znaš što još? Isti taj sud sada naložio Mamiću da plati 25 milijuna kuna. Kao da im već nije dao dovoljno.

Gledatelji u dvorani poludjeli su od smijeha. Udaraju nogama o pod, skaču sa stolica, neki padaju na pod i valjaju se od smijeha.

Ludi i Čobi nastavljaju. Atmosfera u dvorani sve je luđa i luđa.

- Jesi li čuo – pita Čobi – da hrvatska ostaje bez ambasadorâ?

- Što, zbog štednje? – čudi se Ludi.

- Ma ne. Predsjednik i premijer ne mogu se dogovoriti koga uhljebiti.

U dvorani deliriji. Gledatelji se drže za stomak, kidaju se od smijeha, urlaju. Tresu se stakla na prozorima dvorane. Čuje se zavijanje sirena Hitne pomoći.

- Prestanete! – poviče uplašeni menadžer istrčavši na pozornicu. – Prestanite smjesta. Gledatelji nam doslovni umiru od smijeha. Trojica su preminula, dvojica su kritično.

Zastor se naprasno spušta, ali smijeh u dvorani ne jenjava. Ljudi vrište, urlaju, oči im pune suza. Pravo ludilo.

- Kad ste na brzinu smislili te urnebesne viceve? – pita menadžer Čobija i Ludog. – Da ste nastavili s Rudijem i Bobijem u dvorani bi svi zaspali.

- Nismo mi smislili te viceve – rekoše Čobi i Ludi  u glas. – Samo smo prepričavali ono što posljednjih dana pišu mediji.