MA što ti je godina: proljeće, ljeto, jesen, zima… i dok trepneš, prođe.

Tako stari zatvorenici po hrvatskim zatvorima tješe nove. Pričaju kako su zatvorski dani brži od svjetlosti, što u pitanje dovodi znanstvenu spoznaju da od svjetlosti nema ničeg bržeg.

U Remetincu, govore oni koji su tamo bili ili još jesu, najzabavniji su netom pristigli, oni uplašeni, beznadni i zbunjeni. To razbija zatvorsku monotoniju jer stari zatvorenici jedni o drugima znaju sve i zašto je tko unutra i koliko je proljeća, ljeta, jeseni i zima tko dobio i koliko je ukrao i na kakvim je položajima bio. Ali kad dođu novi, zabava počinje.

Bilo je ondje i još je, svakakvog svijeta: od premijera, ministara, državnih tajnika, saborskih zastupnika, gradonačelnika, direktora državnih tvrtki, sveučilišnih profesora, policijskih glavešina, uglednih gospodarstvenika, šefova banaka. Krema društva. Kad stignu, kad im stari zatvorenici utješno kažu kako u Remetincu, baš kao i u svakom drugom zatvoru, vrijeme naprosto leti i kako se još nisi pravo ni snašao a već te puštaju, zabava počinje.

''Tek što si jednom nogom zakoračio u zatvor, drugom si već vani'', kaže robijaš kome se čini da je onaj prvi dan u zatvoru, prije 14 godina, bio jučer. Toliko brzo vrijeme leti. Drugi dodaje: „Tek što pojedeš doručak, već dolazi večera. Čini se kao da tri obroka poslužuju odjednom. Ludilo. Dan ovdje traje kao minuta vani'." Treći podiže glavu i na trenutak prekida rješavanje križaljke: '"Čim svane i tek što upišem pojam pod jedan vodoravno, pa krenem upisivati pod jedan okomito, već gase svjetla i hajde na spavanje. Križaljku sam vani riješio za pola sata, a s ovom ovdje mučim se već petu godinu. Naprosto ne stigneš: dan proleti brzinom munje.'".

Jučer im je stigao direktor zagrebačkih groblja, danas dolazi poznati poduzetnik kome je pod jahtu na moru podletjelo dvoje neopreznih Talijana. Kad stignu novi, nema boljeg mjesta za zabavu od Remetinca, više je ljudi nego na svim terminalima Zračne luke Franjo Tuđman. A ovdje ima više onih koji su putovali biznis-klasom. Puno više od onih iz ekonomske.

Ali direktor zagrebačkih groblja starim je zatvorenicima osobito zanimljiv. Takvog još nisu imali.

„Pa ti si čista egzotika", reče zatvorenik kojeg su svi respektirali. „Pošlo je ovdje svašta, i s kolca i konopca, ali grobara još nismo imali."

„Čekaj malo", reče zatvorenik s najdužim stažom, „sjećam se kao da je bilo jučer, jer vrijeme ovdje prokleto brzo leti. Znam da su bili neki grobari iz Osijeka koji su s pokojnika skidali nakit pa čak i zlatne zube. Bilo je tu već grobara."

„Ali nisam ja grobar, uvažena gospodo", reče stidljivo i bojažljivo netom pristigli zatvorenik, „ja sam šef zagrebačkih groblja".

„Vidi, vidi", reče najstariji zatvorenik. „Jesi li ti onaj što ti je šef odnedavno na Mirogoju?"

Novopristigli zatvorenik nije znao što odgovoriti. Pitanje je zvučalo nekako zlokobno, pa se bojao odgovoriti potvrdno. A opet, nije pametno lagati. Čuo je kako zatvorenici sve saznaju i kao mogu biti okrutni kad nekog uhvate u laži.

„Da, šef mi je odnedavno na Mirogoju. Otišao prerano. I ostavi nas kao siročad. Pa nas sad, kad nemamo njegovu zaštitu, nemilice hapse. Da ga je bog poživio, ne bih ja danas bio ovdje."

„A ti nisi skidao nakit s pokojnika?", upita sumnjičavo zatvorenik koga su svi poštovali, neka vrst šefa među zatvorenicima. „Takve ovdje ne volimo. Tretiramo ih isto kao i pedofile. Mlatimo ih po cijeli dan, samo sreća je njihova što dan ovdje kratko traje."

„Ne nisam ja od tih", odgovori šef gradskih groblja. „Mene su optužili, dakako lažno, da sam davao poslove nekim tvrtkama i uzimao mito."

„Ma to je u redu", reče najstariji zatvorenik, „Ništa strašno, to rade svi pošteni ljudi".

„Pa tako je govorio i moj šef, bog da mu dušu prosti. Rekao je: 'Čuj stari, uzmi koliko možeš i daj koliko očekujem. Radiš u dobroj firmi. Groblja su rudnici zlata. A čuo si i za onu - Samo je smrt siguran posao."

„Stvarno", reče najstariji zatvorenik, „šef ti je bio jako dobar čovjek. Svi to govore. Ljudi su ga voljeli. I bio je u pravu kad ti je rekao da je samo smrt siguran posao. Zato je on i znao kada treba umrijeti. I tako se osigurao".