BOŽIĆNI je domjenak na Trgu svetog Marka 2. Kuglice na velikom okićenom boru lagano se njišu, blješte i presijavaju i njihov odraz, poput mjehura od sapunice, igra na čašama šampanjca u rukama opuštenih ministara. Raspoloženje je sjajno, lica nasmijana i vedra, spokojna i opuštena. Tiha glazbena kulisa čini ozračje još ugodnijim: Silent Night, Holy Night, čuje se sa zvučnika. Ministar vanjskih poslova naćulio je uši, ne čuje najbolje od žagora u dvorani, pa tiho zapjeva: Stille Nacht, heilige Nacht, Alles schläft; einsam wacht Nur das traute hochheilige Paar… Tako se pjevalo u Njemačkoj dok je ondje bio veleposlanik.

''Mogao bih govoriti satima o uspjesima koje smo postigli, ali nije ni prigoda, ni trenutak. Ova Vlada, sa mnom na čelu, nikada se nije hvalila i razmetala svojim uspjesima, radili smo marljivo, tiho i samozatajno. No, ipak, naše javnosti radi - a nadam se da će to mediji koji nam generalno nisu skloni i prenijeti - želim podsjetiti samo na ono najvažnije. Pobijedili smo koronu i to ne jednom već tri puta, a siguran sam da ćemo i četvrti put. Obnovili smo Banovinu i Zagreb, BDP nam je porastao kako nikada ni jednoj Vladi prije naše, imali smo sjajnu turističku sezonu, kupili smo 12 prvoklasnih borbenih zrakoplova, povećali minimalnu plaću, sasjekli korupciju do samih korijena…'', govorio je u zanosu premijer.

''Nagodinu ulazimo u Schengen'' izusti ministar unutarnjih poslova, a ministar financija uskoči: ''A godinu iza toga uvodimo i Euro''.

Svečanom dvoranom odjeknu frenetični aplauz, zrak zatitra, a kuglice na okićenom boru zatresu se, čase na stolu zazveckaše, kao da je Zagreb ponovno pogodio potres.

''Ali ipak'', nastavi premijer kada je pljesak utihnuo, ''mislim da je naš najveći uspjeh ovo što smo obznanili neki dan: svakom Hrvatu koji se iz inozemstva odluči vratiti u domovinu Hrvatsku i ovdje započeti biznis, dat ćemo po 200.000 kuna. Preokrenut ćemo trend - umjesto da odlaze iz nje, Hrvati će se vraćati u svoju zemlju. U svoju domovinu, jednu i jedinu. Ljudi će se vratiti i sretno ovdje živjeti. Ostvarit ćemo još jedan tisućljetni san: sretni ljudi u sretnoj državi. Zaustavit ćemo bijelu kugu, porast će natalitet. Bit će puna naša rodilišta, postat će tijesne jaslice i dječji vrtići, pa ćemo graditi nove, a to će za posljedicu imati snažan rast građevinarstva. Gradit će se i stanovi za sve koji se vrate, Hrvatska će postali jedna velika bauštela, na sve strane dizalice…''

Ministar mora, prometa i infrastrukture primijeti na vratima tajnicu kako mu prstom pokazuje da izađe. Polako se probije do vrata i nakon nekoliko riječi koje je izgovorila tajnica lice mu se skameni.

''Isuse Bože! Pa kud baš sad? Zašto baš u ovom trenutku? Kako ću to reći premijeru?'', tiho je šaptao vraćajući se prema sredini dvorane.

Premijer je bio u sve većem zanosu: ''Hrvati će nahrupiti u Hrvatsku. Tko se ne bi vratio za 200.000 kuna? Dvije stotine tisuća kuna!''

''Gospodine premijeru'', reče ministar mora, prometa i infrastrukture, skupivši svu snagu koju ima, ''upravo je objavljeno, ne znam kako da vam kažem, šokiran sam… Düsseldorf, Frankfurt, Napulj, Karlsruhe, Memmingen, Bruxelles, Oslo, Malme, Basel, Manchester, Gothenburg, Milano, London… U šoku sam…''

''Smiri se Oleg'', reče premijer, ''o čemu se radi?''

''Ti prokleti Irci, taj Ryanair, ta njihova zrakoplovna kompanija… Ne znam kako bih vam rekao. Otkazali su letove u Zagreb. Iz svih gradova koje sam nabrojao. Od siječnja…''

U dvorani nastane potpuni tajac. Čulo se samo: Silent Night, Holy Night. Ministar vanjskih poslova mahnito je kuckao po svom mobitelu. Ministar mora, prometa i infrastrukture, posve slomljen, nastavi:

''I to su nam učinili sada, baš sada, kada se naši ljudi trebaju vratiti. Sada kad smo odlučili svakome dati po 200.000 kuna. Da se vrate u svoju jednu i jedinu Hrvatsku, da ovdje započnu posao i sretan život. Ti prokleti Irci, ukinuli su letove kako se Hrvati ne bi mogli vratiti doma. Strašno''.

''Ali to je samo privremeno'', reče umirujućim glasom ministar vanjskih poslova. ''Evo sad sam zvao naše veleposlanike diljem Europske unije. Letovi su otkazani samo privremeno, dok se stanje u zračnim lukama ne sredi…''

''Ništa ne razumijem'', reče premijer.

''Vidite, premijeru, kad smo objavili naše mjere, kad smo objavili kako ćemo svakom tko se vrati u Hrvatsku dati 200.000 kuna, Hrvati su nahrupili u zračne luke. Nastao je kolaps, sveopći nered. Hrvatski su probijali kordone, vješali se za krila i kotače aviona, situacija je bila slična onoj u Kabulu kada su Amerikanci bježali iz Afganistana. Intervenirala je policija…''

''Samo čas, samo čas'', reče premijer mašivši se mobitela. ''Upravo me zovu iz Bruxellesa''.

Nakon nekoliko minuta spusti mobitel u džep.

''Europska unija traži da hitno suspendiramo mjere dok se stanje na aerodromima ne smiri. Da privremene odustanemo od onih 200.000 kuna. Stanje je izmaklo kontroli, aerodromi su blokirani, prepuni Hrvata. Tisuće i tisuće Hrvata želi se ukrcati u zrakoplove za Zagreb. Neke države morale su angažirati i vojsku da spriječe kaos…''

U dvorani je vladao tajac. Čulo se samo: Silent Night, Holy Night…