Šezdesetih godina prošlog stoljeća, obično potkraj jeseni, moj bi otac znao doći doma i reći: Sutra kroz Osijek prolazi drug Tito! Ili: Sutra Tito dolazi u lov u Tikveš. Mene, tadašnjeg gimnazijalca, čudilo je otkud ocu, zadrtom vanpartijcu, bravaru u osječkom OLT-u, takve strogo povjerljive informacije. Kad sam ga jednom zgodom to zapitao, rekao je: ''Noćas su pritvorili braću B.''.

Ne znamo dakle jesu li radnice Orljave uistinu bile zaključane i ne znamo hoće li biti istrage oko mogućeg ugrožavanja sigurnosnog aspekta predsjedničina boravka u Požegi, pa ne znamo je li – kako se priča – i u jednom i u drugom, stvarno bilo ikakve uloge Luke B. Ali znamo da bi čovjek ovih dana trebao primiti priznanje Grada Požega za uspješan rad.

Braća B. (čujem još su živi, pa im ne spominjem prezime) bili su donjogradski huncuti i skupo su platili jednu svoju prvoaprilsku šalu kad su 1. travnja upali u poslovnicu banke i držeći kažiprste ispod mantila, hineći da su naoružani, počeli vikati: ''Ovo je pljačka banke!''. I dok su prestrašeni službenici polijegali po podu, oni su izašli urlajući od smijeha kao dvije notorne budale, uživajući nakratko u zajebanciji koji su napravili, dok ih ubrzo nije uhitilo.

Odležali su godinu ili dvije, a onda, svaki put kad bi Tito dolazio u Osijek, murija bi ih - zajedno s njima sličnima - pokupila dan ranije, pa su u ćuzi odležali sve dok drug Tito nje završio s lovom i dobro raspoložen, s gepekom punim trofeja, vratio se na Dedinje.

Sjetio sam se braće B. ovog tjedna pročitavši u novinama kako se Luka B., predsjednik uprave državnog poduzeća Orljava iz Požege, pravdao da radnice te tvrtke nisu bile zaključane kako bi im se onemogućio susret s predsjednicom Republike koja je prošloga tjedna svoj ured izmjestila u Požegu. Radnice su, naime, tvrdile kako se netko očito bojao da bi se mogle požaliti predsjednici kako je Orljava pala na niske grane, kako su im plaće više nego mizerne i kako ih je nesposobna uprava na čelu s Lukom B. dovela do ruba stečaja iz kojeg ih je privremeno spasio stvarni poslodavac, hrvatska država, nakon otpisanih silnih milijuna…  

Luka B., kao što se moglo i očekivati, demantirao je da su radnice bile zaključane i novinaru Jutarnjeg lista rekao: ''To su gluposti i izmišljotine. Ne mogu vjerovati koliko je zlih jezika i što sve radnice mogu pričati. To je zbilja čista dezinformacija i zločestoća''.

I nema razloga ne vjerovati Luki B.. Hrvatska je slobodna zemlja, nitko nikoga u njoj ne zaključava, štoviše ljudi odlaze kamo god žele. Ponajviše u inozemstvo: Irska, Njemačka, Kanada, sve do Novog Zelanda… Nije ovo Titov komunistički mrak u kojem se ljude zaključavalo u ćuzu samo zato da bi diktator mogao nesmetano uživati u lovu.

Ne znamo hoće li biti pokrenuta istraga je li uprava Orljave uistinu naredila zaključavanje radnica kako bi im se onemogućio susret s predsjednicom Republike, jer ako je to točno, ozbiljno je narušeno njihovo pravo na slobodu kretanja. Ali činjenica jest da su istočna i južna vrata Orljave bila zaključana. Istočna, rekli smo zaključana kapija, samo je tridesetak metara udaljena od kaznionice koju je posjetila predsjednica. Tko je i kada zaključao kapiju moglo bi se vrlo jednostavno provjeriti. Valja samo pregledati snimke video nadzora. Pogoni Orljave bolje su pokriveni kamerama nego obližnja kaznionica. Kako bi se radnice osjećale sigurne, jer zašto bi video nadzor inače bio postavljen.

Ne znamo također hoće li biti pokrenuta istraga tko je ugrozio sigurnosni aspekt predsjedničina boravka u Požegi zbog čega je u posljednji čas promijenjen protokol, no znamo da se u protokol – prije nego je promijenjen – na lokalnoj razini petljao Luka B. Sva sreća da su u Uredu predsjednice imali o tome dovoljno informacija, pa se spriječila blamaža neodgovornog lokalnog, požeškog protokola, čiji je neformalni šef, kako se po Požegi priča, bio upravo Luka B. Sastavljao je popis gostiju, određivao lokaciju, brinuo o domjenku i tamburašima, sve dok mu, iz pravog protokola, nije poručeno da se previše razigrao i uživio u ulogu, te da bi dobro bilo povući ručnu i malo se skloniti ustranu.

Ne znamo dakle jesu li radnice Orljave uistinu bile zaključane i ne znamo hoće li biti istrage oko mogućeg ugrožavanja sigurnosnog aspekta predsjedničina boravka u Požegi, pa ne znamo je li – kako se priča – i u jednom i u drugom, stvarno bilo ikakve uloge Luke B. Ali znamo da bi čovjek ovih dana trebao primiti priznanje Grada Požega za uspješan rad.

Tada ćete saznati i njegovo prezime, no nemojte pomišljati da se radi o Luki Bebiću, glasovitom barba Luki, bivšem predsjedniku Hrvatskog sabora.

Danas i ovdje, s razlogom, neka naš junak ostane samo Luka B. Jer, ako je čovjek uistinu toliko moćan pa zaključao 300 radnica, kakav mu je problem zaključati jednog kolumnistu i jednog urednika.