- Kažu da ljudi žive onoliko koliko žive i uspomene na njih - veli, onako više za sebe, šef Vodoopskrbe i odvodnje Zagrebačkog holdinga. I razmišlja: ''Valjda će se i mene sjećati. Dvadeset sam godina proveo ovdje. Marljivo i vrijedno radio, 365 dana godišnje, 24 sata na dan. Nezahvalan je to posao, ali volio am ga.''

Čuje iz druge prostorije, zidovi su tanki, kako netko viče:

- Dečki idemo na fontanu! Upravo je proradila na Pešćenici.

- A, u materinu, što, još jedna? I kud već ujutro, ni kavu nisam pravo popio - čuje kroz tanki zid iz susjedne prostorije glas mlađeg kolege.

Šef Vodoopskrbe i odvodnje Zagrebačkog holdinga sluša taj glas, glas čovjeka za kojeg se govorka da će ga zamijeniti. Ne sviđa mu se to. Ti mladi dečki, neka su drugačija škola, ta ekipa koja se došlepala s novim gradonačelnikom Tomaševićem. ''Da je mene, u bilo koje doba dana ili noći nazvao bivši gradonačelnik i rekao: 'Idemo na fontanu', ništa ne bih pitao, ne bih gunđao ni spominjao kako još ni kavu nisam pravo popio. Skočio bih i poletio, vedar kao lastavica i za petnaestak minuta bio na lokaciji, bez obzira u kojem se dijelu Zagreba nalazila. Zato mi je, na neki način drago što odlazim u mirovinu. Ne mogu to više gledati'', reče poluglasno.

I nastavi spremati ladice. Vadi olovke, notese, stare rokovnike, fotografije s otvaranja zagrebačkih fontana. On i bivši gradonačelnik, pokoj mu duši, na jednoj od njih ponosno stoje u Ulici Hrvatske bratske zajednice i gledaju kako mlazovi vode visoko pršte u zrak, prkoseći na tren gravitaciji, a onda se obrušavaju i vraćaju u bazen uz predivan, umirujući zvuk, demonstrirajući snagu i neuništivost vode. U pozadini se vidi zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice, ona za čiju je gradnju zaslužan Stipe Šuvar. Ali, tko se još njega sjeća, a ako ga ponekad i spomenu, uvijek je to da bi rekli nešto ružno, negativno, nikad dobro. Takvi su ljudi, sve pada u zaborav.

Sutrašnji penzioner, još samo danas Šef Vodoopskrbe i odvodnje Zagrebačkog holdinga, na dnu jedne od ladica svog radnog stola nalazi isječak iz novina i prođu ga trnci. Oni trnci ugode, kakvi su rijetki u životu, prethodnica ushićenja i neobične radosti. Ali glas iz susjedne sobe, zbog tankih zidova, jasan je kao da mu sugovornik sjedi preko puta stola.

- Ovo je za popizdit, ljudi - čuje glas osobe za koju se govorka da će ga naslijediti na mjestu

šefa Vodoopskrbe i odvodnje Zagrebačkog holdinga. - Stvarno za popizdit. Već treća fontana u dva dana. U zadnjih tjedan, koliko ono, otvoreno ih je deset ili jedanaest? Ljudi, ovo je za popizdit, nije normalno. Tko to više može pratit: fontana u ulici Galovići na Črnomercu, u Ulici Jure Turića u Sesvetskoj Sopnici, pa u Selskoj, na Ribnjaku, Aveniji Bologne, čak i u Vodovodnoj…

Skorašnji umirovljenik, samo još danas na mjestu šefa Vodoopskrbe i odvodnje, drhtavim rukama drži isječak iz novina. Papir je već malo požutio, eto prošlo je šest godina od tada, ali slika i tekst jasni su i čitljivi. Opet na slici on, tik do bivšeg gradonačelnika, stoje na kružnom toku - križanju Radničke ceste sa Zaharovom i Zoranićevom ulicom. Bilo je osam sati ujutro, sjeća se kao danas, kad je fontana svečano puštena u rad. Ali radost zbog nove zagrebačke fontane kratko je trajala. Sve prisutne rastužile su gradonačelnikove riječi: ''Rim ima 224 fontane. Kad ćemo mi Rim stići? Rim ima 224 fontane, a mi sedam, osam. Mi smo od Rima manji četiri puta. Znači, mi bismo trebali imati jedno pedesetak fontana. Zasad ih sve skupa, kad zbrojimo, imamo deset. Eto, moramo napraviti još 40''.

S novinskim isječkom u rukama šef Vodoopskrbe, još samo danas, a sutra već umirovljenik, odlazi u susjednu sobu gdje onaj njegov nasljednik i dalje viče: ''Za popizdit!''.

- Slušam vas cijelo jutro - veli razdragano ekipi iz susjedne sobe čiji je razgovor, zbog tankih pregradnih zidova i povišenih tonova, savršeno čuo. - Slušam vas cijelo jutro i osjećam radost. Lijepo je kad se ostvaruju snovi, makar i posmrtno. I drago mi je, zbog našeg bivšeg gradonačelnika, što na sve strane po Zagrebu niču fontane.

Pokazuje im isječak iz novina s velikim naslovom: ''Bandić: Kad ćemo mi Rim stići? Rim ima 224 fontane, a mi sedam, osam''. I kaže:

- Vidite dečki: I poslije Milana, Milan.

Onaj njegov vjerojatni nasljednik gleda ga u čudu.

- Stvarno je vrijeme da odeš u mirovinu. U kojem svijetu ti živiš? O kakvim fontanama govoriš? Pa mi se od očaja sprdamo. Na sve strane pucaju nam vodovodna cijevi.