U idiličnom dobu samoupravnog socijalizma nije bilo štrajkova; taj tada egzotični pojam vezao se uz truli kapitalizam, društvo poznato po ''eksploataciji čovjeka po čovjeka''. Događalo se, doduše, da je i u savršenom svijetu samoupravnog socijalizma radnička klasa znala ponekad stati, ali to nije bio štrajk, bila je to ''obustava rada''. Ta ljupka sintagma, ''obustava rada'', gotovo da je ličila na malo duži zajamčeni polusatni dnevni odmor, produženu pauzu za doručak, nakon koje bi – čim policija obavi svoje i iza rešetaka strpa kolovođe - obustava rada prestala, i sve bi opet bilo kao da ništa nije bilo.

Treba malo strpljenja, jer malodušnost ubija. Sjetite se samo priče o onom malodušnom magarcu čiji je vlasnik bio na korak do uspjeha: kad se već činilo da je magarac naučio živjeti bez hrane, glupu je životinju obuzela malodušnost pa je krepala.

Društvo u kojem je carevala radnička klasa, u kojem su tvornice pripadale radnicima (a zemlja seljacima) naprosto nije moglo, nije imalo potrebe, posegnuti za štrajkom. Monolitni sindikat (nije ih bilo na stotine, kao danas) bavio se važnijim stvarima: svinjskim polutkama, toplim obrokom, zimnicom, radničkim odmaralištima, prvomajskim urancima i tradicionalnim grahom, koji se, nekim čudom, održao i do danas. Valjda zbog toga da radnička klasa posve ne zanijemi i svom snagom, bar jednom godišnje, grune i zagrmi nakon nekoliko porcija prvomajskog graha.

Kapitalizam, za kojeg smo se borili i izborili, nije idilično društvo kako smo mislili, pa zato u njemu ima štrajkova. Sindikati se bave onim što im je posao, a jedan od najvažnijih je borba za prava zaposlenika. Nećemo reći radnika, jer je radnička klasa vrsta u izumiranju, a njeni ostaci sele se iz Hrvatske po bauštelama diljem Europe i svijeta gdje je radnička klasa još opstala, samo ne zna da se tako zove.

Pišem to zbog štrajka radnika Đure Đakovića, koji se poklopio sa štrajkom prosvjetara. Povodi štrajka nisu isti: nastavnici u školama primaju redovito svoje plaće, 700 radnika Đure Đakovića onu za rujan još nisu dobili. Pa su se i oni, poput nastavnika koji redovito primaju plaću, ali nisu zadovoljni njenim iznosom, odlučili za štrajk. 

Premijer Plenković nedavno se pohvalio kako će od sljedeće godine povećati plaće za 6,12 posto svim državnim i javnim službenicima. Za to će godišnje trebati 1,2 milijarde kuna, pa se zbog toga odgađa smanjenje stope PDV-a za jedan postotni bod, koje je pak, bilo planirano od 1. siječnja. U tih 1,2 milijarde kuna nisu se našli i radnici Đure Đakovića. Oni naime nisu službenici (državni i javni) već radnici iliti zaposlenici. Nevažno što je država jedan od suvlasnika Đure Đakovića.

Tako će onih 700 radnika Đure Đakovića, ako i kada dobiju svoje rujanske plaće, pa nastave raditi, morati ozbiljno zasukati rukave. Morat će i oni, kao i ostali izvan javnog sektora, godišnje zaraditi dodatnih 1.150 kuna da bi se državnim i javnim službenicima u sljedećoj godini mogla isplatiti obećana premijerova povišica.

Naravno, postavlja se pitanje kako će radnici Đure Đakovića sljedeće godine zaraditi još 805.000 kuna (1.150 x 700 = 805.000) više, da bi namirili povišice državnim i javnim službenicima, kada njihova uprava ionako ne može skupiti za plaću.

Na svu sreći imamo premijera i Vladu koja zna rješenje. Postoji eto Projekt Slavonija, osmišljen i pomno razrađen u hrvatskoj Vladi i višekratno demonstriran i prezentiran po slavonskim gradovima, županijama i općinama. Taj projekt, bar tako tvrde iz Vlade, osmišljen je kako bi preporodio Slavoniju i stavio je uz bok razvijenijih dijelova Hrvatske, poput Zagreba, Istre ili turističkog dijela Dalmacije.

Ima dakle nada za radnike Đure Đakovića, samo treba još malo pričekati da Projekt Slavonija zaživi. Treba malo strpljenja, jer malodušnost ubija. Sjetite se samo priče o onom malodušnom magarcu čiji je vlasnik bio na korak do uspjeha: kad se već činilo da je magarac naučio živjeti bez hrane, glupu je životinju obuzela malodušnost pa je krepala.

I na kraju, nešto što možda ne ide uz ovu priču, jer podsjeća na propali sustav u kojem smo živjeli: znadete li zašto se naši političari voze u automobilima sa zatamljenim staklima? Kad ne vide svijet oko sebe, prilike u zemlji kojom vladaju čine im se idilične. Nema štrajkova i radničkih buna, tek tu i tamo poneka obustava rada. Kao u idiličnom vremenu samoupravnog socijalizma.