Kao društvo jako se brinemo oko hrvatskog filma i oko hrvatske knjige, no još uvijek se premalo brinemo oko hrvatske glazbe. Posebno je to uočljivo kada je riječ o većim glazbeno-scenskim djelima, operama i baletima hrvatskih skladatelja.
Biti skladatelj u Hrvatskoj 21. stoljeća nije jednostavan odabir. Mislim pri tome na skladatelja umjetničke glazbe, ne podcjenjujući autore "lakših" nota, kako se to kolokvijalno kaže, iako i među tim "lakšim" notama nalazimo mnoštvo različitih nijansi. Skladatelj umjetničke glazbe u posebnoj je situaciji, jer on ne može živjeti isključivo od bavljenja svojom umjetnošću. Od stvaranja glazbe, od stvaranja glazbenih djela. A upitate li bilo kojega od njih, reći će vam da je čin stvaranja glazbe njegova nasušna potreba, unutarnji poriv koji se ne da ušutkati, poput udisanja zraka zdravomu ljudskom organizmu.
Međutim, taj poriv postaje sve teže pretočiti u stvarnost, jer, izuzev činjenice da se skladatelj mora baviti mnogim drugim glazbeničkim poslovima (u čemu nema ništa lošega, dapače, vrlo je pozitivno i nužno u svijetu u kojemu živimo nastojati biti svestran), zanimanje publike već desetljećima stagnira. I to ne samo publike, već i velikog dijela struke predstavljenog u izvođačima. Ta sjetimo se samo ranijih povijesnih razdoblja, u kojima je stvarana, izvođena i slušana suvremena (u pravom značenju toga pojma) glazba, a tek je 20. stoljeće intenziviralo oblikovanje takozvanog "željeznog repertoara", odnosno skladateljskog kanona, koji je postao alfa i omega naše stvarnosti, a suvremene skladatelje stavio u vrlo nezavidnu poziciju.
Jedini poligon za izvođenje novoskladanih opernih i baletnih djela bio je, i još uvijek jest, Muzički biennale Zagreb, taj istinski festivalski gospodin koji je dosegnuo svoju punu zrelost (utemeljen je 1961. godine) te koji je bio najčešći inicijator i naručitelj takovrsnih projekata.
Kao društvo jako se brinemo oko hrvatskog filma i oko hrvatske knjige, no još uvijek se premalo brinemo oko hrvatske glazbe. Posebno je to uočljivo kada je riječ o većim glazbeno-scenskim djelima, operama i baletima hrvatskih skladatelja. Kada iz godine u godinu pratite repertoare naših velikih nacionalnih opernih kuća, primijetit ćete da je jedino Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca opstao na kazališnim daskama u kontinuitetu. A gdje su opere i baleti Borisa Papandopula, gdje su Preobražaj Stanka Horvata, Prikriveni križ Srećka Bradića, Apokaliptika, Zrcalo ili Opsadno stanje Milka Kelemena, Tramvaj zvan čežnja Mladena Tarbuka, Prazor Rubena Radice, pa i Proces Berislava Šipuša, i još čitav niz drugih glazbeno-scenskih djela hrvatskih skladatelja? Jesu li one danas na repertoarima naših nacionalnih kuća? Jedini poligon za izvođenje novoskladanih opernih i baletnih djela bio je, i još uvijek jest, Muzički biennale Zagreb, taj istinski festivalski gospodin koji je dosegnuo svoju punu zrelost (utemeljen je 1961. godine) te koji je bio najčešći inicijator i naručitelj takovrsnih projekata. No, većini je praizvedba ujedno bila i jedina izvedba, što je pogubno za razvoj domaćeg stvaralaštva, koje itekako ima što reći u području suvremenoga glazbenog izričaja.
Samo za prošlogodišnje festivalsko izdanje Biennale je naručio pet novih glazbeno-scenskih djela, od kojih tri opere i dva baleta. Čak je jedna od opera jedva doživjela svoju praizvedbu, našavši se, ni kriva ni dužna, u središtu splitskoga kulturnog skandala. Od ukupno pet projekata za tri možemo zaključiti - kako došlo, tako prošlo. Za četvrti, a riječ je o operi Šuma Striborova Ivana Josipa Skendera, možemo reći da se uspjela održati u programskim odrednicama HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci te izraziti uvjerenje da će i ostati na repertoaru. Jer, Rijeka je ipak posebna društveno-kulturološka sredina.
Međutim, djelo koje sa sigurnošću postaje dio repertoara HNK u Zagrebu i koje neće doživjeti sudbinu kakvu, na žalost, doživi većina, je balet Air Krešimira Seletkovića. Čini se da bi upravo Seletkovićev Air mogao promijeniti čvrsto ukorijenjeni strah od podržavanja domaćega novoga glazbeno-scenskog stvaralaštva, što su potvrdile ovoga travnja priređene četiri izvedbe.
Čini se da bi upravo Seletkovićev "Air" mogao promijeniti čvrsto ukorijenjeni strah od podržavanja domaćega novoga glazbeno-scenskog stvaralaštva, što su potvrdile ovoga travnja priređene četiri izvedbe.
Balet Air skladatelja Krešimira Seletkovića i koreografa Martina Müllera nagrađen je Nagradom hrvatskoga glumišta za najbolju baletnu predstavu u cjelini za 2011. godinu, a na temelju plesne uloge ostvarene u ovom baletu, balerina Pavla Mikolavčić nagrađena je za najbolje umjetničko ostvarenje u baletu za 2011. godinu te je uvrštena među stotinu najboljih svjetskih plesača prošle godine u britanskom časopisu Dance Europe. Glazba Krešimira Seletkovića, koreografija Martina Müllera, scenografija i kostimografija Eduarda Hermansa, svjetlo Jordana Tuinmana, kao i izvedba članova Baleta HNK-a te ansambla Cantus pod ravnanjem Berislava Šipuša, stopile su se modernu baletnu predstavu iznimno visokog vizualnog standarda, domišljatih skladateljskih rješenja i izvrsno funkcionalno osmišljene glazbe, čega se ne bi posramila niti jedna renomirana kazališna kuća u Europi i šire.
Air je zrcalo duha i duše, koje će dopustiti svakom gledatelju/slušatelju da u njemu prepozna dio sebe koji želi, može ili mora. "Ljudskom duhu je uskraćeno da u njemu može vidjeti svoj fizički odraz. Ali ga zato može osjetiti", istaknuo je Krešimir Seletković, a u 13 "životnih" slika (Početak, Stvaranje, Zajedništvo, Potraga, Bijes, Strast, Izdržljivost, Sloboda, Nevinost, Ljubav, Život, Prihvaćanje i Let) prenio švicarski koreograf Martino Müller, s ciljem izražavanja fascinacije zajedničkim disanjem, življenjem i prolaskom kroz život. Doista bi bilo poticajno obogatiti slavonskobrodsku kulturnu ponudu gostovanjem ove baletne uspješnice. Pa makar tim činom pokazali da ima još onih koji brinu o hrvatskoj skladateljsko-umjetničkoj praksi, i izvan središnjice.
