Rodom je iz malog sela
pokraj sela Nevesela
on je stilist
Mama nije tako htjela
rodbina se stidi cijela
on je modni stilist

Modni guru
ne jede slaninu, ni puru
on je modni guru
on voli tući te po turu
Modni guru, Zabranjeno pušenje

Da li je to zbog jake hrane koja preteško pada na želudac, zbog podneblja s ponekad visokim postotkom vlage u zraku, koje jednostavno guši ili zbog konzervativnog mentaliteta koji teško prihvaća novotarije, naslov ove kolumne je svojevrsni oksimoron. Ako govorimo samo o trenutnim žiteljima Broda, koji su na nacionalnoj razini poznati tj. "zvijezde", ovaj bi tekst bio vrlo kratak i sadržajan poput Cageove "4′33″". Čak bi i ta kompozicija, koju i ja virtuozno izvodim, bila sadržajnija od aktualnog popisa slavnih Brođana (po prebivalištu ne porijeklu). Dobro ili loše, pametno ili glupo, ozbiljno ili neozbiljno; ništa od toga ne dovodi naše sugrađane u fokus nacionalnih medija. U njima nema Brođana kao da su dio davno nestale Atlantide.

U političkom miljeu, odavno nismo ni blizu vrha. Problemi s rafinerijom i Novogradnjom doveli su gradonačelnika nekoliko puta do državnih medija i to je sve. Najaktivniji brodski saborski zastupnik najbliži je statusu političke "zvijezde", ali niti je njegova stranka dovoljno jaka u državnim okvirima, niti on uspijeva izaći iz sjene svog stranačkog kolege, novog enfant terriblea hrvatske politike, dr. Dinka Burića. Dakle, u politici kao da nas nema. U umjetničkim i znanstvenim krugovima također se Brođani ne spominju. Svojim samozatajnim djelovanjem zasigurno nisu ispod nekog hrvatskog prosjeka, ali za medije jednostavno ne postoje. Nekoliko izvrsnih sportaša nisu u medijski atraktivnim sportovima.

Ne stojimo bolje niti s negativnom promidžbom. Brodski tajkuni i nouveau riche nisu zanimljivi ni medijima ni Uskoku, nema po Brodu spektakularnih akcija uhićenja uz jako osiguranje. Nema čak ni reportaža o njihovim posjetima skijalištima i jet-set odmaralištima. Ako nema „selebritija", logično da nema ni afera vezanih uz njihov ljubavni ili spolni život. Pa k vragu, nemamo ni svoje Avu i Špiru, Gogu i Joketa, Simonu i Antišu. U svijetu u kojemu je svatko zvijezda, iako ne radi ništa, mi nismo uspjeli iznjedriti ni svog Cigija, Modnog Mačka, Malog od Skandala niti neku sličnu spodobu koja će šokirati i sablažnjavati pristojno građanstvo. Nemamo izgleda ni izrazito netalentirane s kojima bi se sprdali po kojekakvim izborima za instant zvijezde. Čak su i naši pobjednici i sudionici Big Brothera plijenili više svojim skromnim i normalnim ponašanjem nego rušenjem tabua i spletkarenjem.

Warholove 15-minutne zvijezde davno su preplavile svijet medija, estrade, umjetnosti pa čak i znanosti. Svijet je preplavljen ljudima koji se neprestano transformiraju, igraju nove uloge, operiraju se do neprepoznatljivosti ili se maskiraju u druge. Psiholozi takve nazivaju protejski ljudi. Lik iz grčke mitologije Protej, između ostalog, zapažen je po svojoj moći promjene i preuzimanja obličja: lava, zmije, leoparda, svinje, vode i stabla. Protejska ljudska bića su [1]:

"...novi muškarci i žene dvadeset i prvog stoljeća, vrsta su koja se znatno razlikuje od svojih buržoaskih roditelja i djedova iz industrijskog doba.

Psiholog Robert J. Lifton tu novu generaciju naziva "protejska" ljudska bića.

Oni su odrasli na CID-ovima, njihova zdravstvena briga odvija se kroz HMO-ove, oni unajmljuju svoje automobile, stvari kupuju on-line, očekuju da softver dobiju besplatno ali su spremni platiti za usluge nadogradnje. Oni žive su svijetu kratkih poruka, navikli su na brzi pristup informacijama i njihovo brzo učitavanje, imaju kratkotrajnu pažnju, manje su refleksivni, a više spontani.

O sebi razmišljaju kao o igračima, ne kao radnicima, te više vole da ih drugi smatraju kreativnima nego marljivima.

Odrasli su u svijetu just - in - time zapošljavanja i navikli su raditi privremeno. Zapravo njihovi su životi daleko više privremeni i pokretni, a manje uzemljeni od života njihovih roditelja. Oni su više terapeutski nego ideološki orijentirani i više razmišljaju u terminima slika nego riječi. I premda su manje sposobni složiti pisanu rečenicu, sposobniji su procesuirati elektroničke podatke.

Manje su analitički, a više emotivni. Oni Disney World i Club Med smatraju "pravom stvari", šoping centre smatraju javnim trgom, a potrošačku suverenost izjednačavaju s demokracijom.

Istu količinu vremena provode s fikcijskim likovima na televiziji, u filmu i u cyberspaceu koliko i sa prijateljima u stvarnom vremenu, te čak uključuju fikcijske likove i njihov iskustva u društvenu konverzaciju, čineći ih dijelom vlastitih osobnih priča.

Njihovi svjetovi su manje ograničeni i fluidniji.

Odrasli su uz hipertekst, linkove Web stranica i povratne informacije, te imaju percepciju realnosti koja je više sistematična i participativna negoli linearna i objektivna. Oni mogu slati ljudima e -mail poruke na virtualne adrese, a da ne znaju njihovu zemljopisnu adresu, ili da ih čak nije niti briga za nju. Svijet smatraju pozornicom, a vlastite živote nizom izvedbi. Neprestano ponovo stvaraju sami sebe, isprobavajući nove životne stilove sa svakim novim životnim prijelazom.

Te protejske muškarce i žene manje zanima povijest, no opsjednuti su slikom i modom. Eksperimentatori su i tragaju za inovacijama.

Običaji, konvencije i tradicije, s druge strane, u njihovoj okolini koja se stalno i brzo mijenja, praktički ne postoje."

Razlog zašto bi se u kolumni o informatici netko bavio „selebritijima" upravo je u korijenima postanka ovog tipa ljudi, koji su u stvari posljedično vezani uz razvoj tehnologije, računalnih mreža, novih načina komunikacije, razvoja novih i transformacije starih medija. Polazeći od pretpostavke da će u modernim društvima zbog posvemašnje automatizacije do 2050. godine samo 5% ljudi raditi u klasičnim industrijama i uslužnima djelatnostima, kakvim ih danas poznajemo, a da će ostatak pučanstva raditi s nekim oblikom komodificirane kulture, dakle kulture koja će se prodavati (i već se prodaje) kao roba putem novih i transformiranih medija, Rifkin navješta i daljnje nadiranje protejaca i njihovih izvedenica. Već je danas u razvijenom svijetu, a pomalo i kod nas, prisutan trend rasta industrije zabave, medija i općenito nematerijalnog - informacija.

[1] Jeremy Rifkin : "Doba pristupa: nova kultura hiperkapitalizma u kojoj je cijeli život iskustvo za koje se plaća", Bulaja naklada, Zagreb, 2005.

Upitate li nekog našeg radnika koji radi za minimalac, ili još bolje nezaposlenog, što misli o tome da Modni Mačak traži 7.000 EURA za intervju Red Carpetu ili da Severina za jedan koncert može zaraditi 100.000 EURA, past će mu mrak na oči i bit ćete sretni da mu na vrijeme umaknete. No svijet je takav kakav je i očito je krenuo u smjeru koji se mnogima od nas ne sviđa. Pitanje je trebamo li se mi mijenjati, pokušati mijenjati svijet ili prihvatiti stvari kakve jesu; nastaviti tvrdoglavo po svome ili možda čak i u budućim Strategijama razvoja grada i Županije uobziriti očitu promjenu svjetskih trendova te možda samo stidljivo spomenuti razvoj nove kulture, novih medija i naše uloge na tom novom tržištu? Izvedem li sada poveznicu s činjenicom s početka teksta da Brod nema „selebritija" sa činjenicom da je taj isti Brod, iako šesti grad po veličini u državi, na začelju svih gospodarskih usporedbi, znam da ću mnoge razljutiti. Međutim, je li nam stvarno bitno odakle lova, ako ju imamo i ako je legalna? Zaziremo li od industrije nematerijalnog samo zbog neznanja ili i zbog socijalističkog nasljeđa, koje još odjekuje: „radnik je samo onaj koji se uznoji i zaprlja"? Rifkin također spominje polovicu čovječanstva koja nikada nije upotrijebila telefon, ali vjerojatno bi se malo tko od naših sugrađana htio naći u toj skupini. Svijet ide dalje – s nama ili bez nas.