"Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba", narodna mudrost.

Osim "društva znanja", jedna od posljednjih godina najviše zloupotrebljavanih sintagmi, u nas ali i u svijetu, je pojam "cjeloživotnog učenja". Čim neki autoritet lansira tako zvučan pojam, ubrzo se formira nemala sljedba nekritičkih apologeta. Osim kod znanstvenika i edukatora, ova je tvorba vrlo mila državnim i lokalnim političarima, stranačkim čelnicima te mnogim rukovodećim kadrovima. Nakon elita, na ljepilo sveprisutnosti uskoro se počnu hvatati i široke narodne mase, bez razmišljanja o srži sintagme i analizi njezine praktične pojavnosti. Tako je nedavno, na lokalnoj TV-postaji, jedan student, upravo primivši diplomu za završeni poslijediplomski studij, izjavio kako je to rezultat njegove privrženosti LLL (Lifelong Learning) principu. Međutim, postoje različite definicije LLL-a tj. cjeloživotnog učenja po kojima redovito tradicionalno školovanje kojim stječemo stupnjeve obrazovanja i titule ne spada u tu kategoriju, ali i suprotne koje pod LLL-om podrazumijevaju sve vidove stjecanja znanja koje čovjek upražnjava tijekom života. Svaki kompjuteraš, također, dobro zna da u području koje se tako rapidno razvija poput informatike, svaki dan u kojemu se ne nauči nešto novo, može prouzročiti znatne probleme u snalaženju u novim proizvodima i tehnologijama. Dakle, kojoj se god definiciji priklonili, cjeloživotno obrazovanje tj. redovito stručno usavršavanje i prisvajanje novih znanja zna biti korisno a nekada i neophodno.

Postoje i kritičari LLL pristupa, odnosno točnije samog etiketiranja navedenog procesa ili načina na koji se on provodi. Spomenut ću austrijanca hrvatskih korijena svećenika Ivana Illicha, koji je bio radikalni oponent i kritičar institucionalnog obrazovanja ali i drugih institucija modernog društva. Njegovo djelo "Dolje škole" (Raškolovano društvo) već prvim poglavljem "Zašto moramo ukinuti škole" uvodi nas u njegov koncept "raškolovanja". LLL on smatra samo zavjerom edukatora koji žele cijelo društvo pretvoriti u škole. Illich se zalaže i za uspostavu "mreža za učenje" na koju se, na svoj način, nadovezuje već ovdje spominjani Ljotard. Sljedeći je također austrijski sveučilišni profesor Konrad Paul Liessmann, koji se u svom zapaženom djelu "Teorija neobrazovanosti - Zablude društva znanja" žestoko kritički odnosi prema "društvu znanja" i bolonjskom procesu a samo postojanje LLL-a totalno negira. Ostali oponenti zamjeraju striktnu ekonomsku utilizaciju cjeloživotnog obrazovanja koje ljude ne oplemenjuje nego samo prekvalificira ili dokvalificira. Navedeni kritičari nisu apriori protiv znanja, znanosti ili tehnologije, nego protiv institucija i obrazovanja koju su se odvojili od prirode, života, prakse, društva i koji u svojoj želji za tituliranjem i certificiranjem postaju apsurdni. Jedan od primjera je britanska škola koja svojim učenicima izdaje certifikat o "usvojenoj vještini hvatanja autobusa"!!!

„Školovanje nema alternative", također je izjavio jedan kolega i vjerojatno je bio u pravu obzirom na stupanj razvoja našeg društva i činjenicu da 75% našeg zaposlenog stanovništva ima srednju stručnu spremu ili nižu. Dakle, vjerojatno u nas nema kritične mase niti dosegnute intelektualne razine koja bi bila u stanju razumjeti spomenuti kriticizam i pokrenuti promjene u obrazovnom sustavu. Situacija je takva da dio stanovništva o tome ništa ne zna i ne razumije a ostatak toliko puno uči da nema vremena za razmišljanje o srži problema. Prihvatimo zato bez ikakvog kriticizma školovanje, obrazovne institucije i cjeloživotno obrazovanje kao neupitne i nužne te pogledajmo kako se oni provode u praksi. Obzirom na navedenu obrazovnu strukturu zaposlenih te na česte kritike usmjerene ka (ne)efikasnosti posebno administrativnih djelatnika - birokrata, za pretpostaviti je da će oni biti prvi na nišanu dodatnog osposobljavanja, unapređivanja znanja, osuvremenjivanja. Posebno kada razmislimo o tome da dobar dio ovih uposlenika ima preko 10 godina radnog staža i bar toliko godina od vremena kada su izašli iz neke obrazovne institucije, a svijet se u međuvremenu znatno okrenuo novim informacijskim i komunikacijskim tehnologijama za koje oni u redovitom obrazovnom procesu nisu osposobljeni.

Isprva htjedoh opet dekomodirati prvake naših lokalnih tijela, obrazovnih institucija i poduzeća upitom o tome koliko je gore navedenih najpotrebitijih djelatnika "propušteno" kroz razne seminare, tečajeve, prekvalifikacije, radionice i slično, ali sam odustao znajući da bih se morao probijati kroz statističke šikare kako bih istjerao na čistac ono što svi dobro znamo, ako se samo malo osvrnemo i analiziramo sebe i svoje bližnje: od velikog ushita cjeloživotnim obrazovanjem u praksi gotovo da nema ništa. Zasigurno postoji veliki broj ljudi koji samostalno samozatajno rade na sebi, usvajaju vještine i znanja potrebne za opstanak na poslu i društvu ali nigdje ne stoji da je cjeloživotno obrazovanje isključivo samoobrazovanje. Poneki posegnu i za certifikatom, uvjerenjem, diplomom tj. papirom kao jednoj i jedinoj vrhunskoj vrijednosti u našem društvu, ali od strane prezaposlenih vođa promišljenog, organiziranog, testiranog i stimuliranog cjeloživotnog obrazovanja - jednostavno nema. Ostavimo li po strani administrativno osoblje i okrenemo li se obrazovnoj eliti (učiteljima, profesorima, znanstvenicima) vidjet ćemo da niti tamo nisu, osim uskog stručnog dijela poduprtog forumima nastavnika ili kongresima znanstvenika, stvari puno bolje. Iako je računalo postalo gotovo ultimativni znanstveni i obrazovni alat, mali se dio njih sustavno uhvatio u koštac sa mogućnostima koje donose ICT, novi obrazovni procesi i promjena društvenog ustroja. Dakle, po starom dobrom običaju, spremni smo lagati sebi i lagati jedni drugima te se uljuljkavati činjenicom da smo čuli za neki pojam, da ga spremno u svakoj prilici ponavljamo a da iza svega gotovo ništa u praksi ne reflektira tu našu privrženost. Umjesto cjeloživotnog učenja prihvatili smo cjeloživotno laganje. U našim lutanjima nikako da se odlučimo želimo li slijediti (ilićevskog) Prometeja ili Epimeteja, Svjetlonošu ili "Svjetlonošu".

Nešto drukčiji pogled na stvari nedavno se mogao čuti od prof.dr.sc. Stjepana Cara, rukovoditelja tvrtke "Končar - institut za elektrotehniku" koja je djelujući na tržištu i za vrijeme aktualne krize postigla rast i zavidne ekonomske pokazatelje. U HRT-ovoj emisiji "Lica nacije", g. Car je iznio kako podupire i potiče sve zaposlenike svoje tvrtke (njih oko 170) da ustraju na školovanju i unapređivanju te da redovito ima bar 20 doktoranata na uglednim fakultetima poput FER-a, Ekonomskog fakulteta ili FSB-a. Međutim, g.Car tvrdi kako djelatnik koji donese doktorat, niz članaka u uglednim znanstvenim časopisima i registrirane patente, neće nužno zbog toga napredovati. Napredovati će oni koji kreiraju proizvode čijom će prodajom kod nas ili u inozemstvu tvrtka profitirati. Slične poglede, glede ulaganja u znanost i znanje te koristi koje društvo od toga ima, proklamira i nova ravnateljica instituta "Ruđer Bošković" gđa. Danica Ramljak. Srećom, uvijek postoje ljudi koji moraju izgovoriti istinu pod svaku cijenu.