Sjećajući se djetinjstva na Livadi, tada tek zabačene gradske periferije, vraćaju se slike jednog drugog života u kojemu je čovjekov najbolji prijatelj i najvažniji potporanj u životu bio – susjed ili kako smo tada često svi govorili – komšija. Mi klinci smo cirkulirali unutar susjednih dvorišta i kuća kao da su sve naše, znalo se kada tko ide na posao, u školu, kada je kod koga ručak, a kada popodnevni odmor, kada se ide na počinak. Znalo se i vrijeme važnih poslova: betoniranja, zidanja, kolinja pa čak tada još prisutnih čijala ili runjenja kuruza. Čovjeku danas teški poslovi tada su se, uz mnogo vrijednih ruku, činili kao nevelik problem, dječja igra, smisleno druženje i zabava. Bilo je to vrijeme međusobnog poticanja i radosti što je netko u vašoj blizini ostvario neki svoj davno sanjani san poput novog bicikla, TV aparata, kasnije tomosovog mopeda ili fićeka.

Vremena se nema ni za rodbinu i najbliže prijatelje

Zarana sam preselio u samo središte grada, gdje je u to vrijeme također vladao suživot i „paženje", no međuljudski odnosi su se tijekom posljednjih četrdesetak godina znatno promijenili. Danas nije nikakvo čudo ako ne poznajete sve sustanare na ulazu, ako s kojim od njih niste nikada prozborili, a kamoli otišli na piće ili nešto slavili. Livada je postala kvart gotovo u središtu grada, rijetki sade vrtove, kukuruza nema, a držanje gusaka, svinja i druge živine davno je zabranjeno. Nisu više u điru zajedničke betonaže i slične radne akcije. U cilju zaštite privatnosti svog obiteljskog života, ljudi su se počeli međusoabno udaljavati i otuđivati, zatvaraju se u svoje dizajnirane stanove rađene baš po mjeri vlastite obitelji bez posebnog prostora i suvišnog pokućstva koje bi služilo samo za feštanje i goste. I sam sam nekoliko svojih slavlja organizirao po restoranima, nemajući doma adekvatnog prostora za te namjene. Vremena se nema više ni za rodbinu i najbliže prijatelje, koje susrećemo uglavnom po sahranama i svadbama, a kamoli za susjede. Svi smo pritisnuti obavezama i bjesomučnom trkom za novcem kojega nikada dosta, a opet, ima ga puno više nego u onim prošlim vremenima. No više novca potaknulo je sve skuplje želje - obuzeo nas je potrošački mentalitet.

Ni traga zadrtim prebrojavanjima

Prije par dana, pozvao me drag prijatelj na slavlje u brodski kvart koji smo nekad zvali Ciglana, a sada je zvanični naziv Josip Rimac, ako se ne varam. Ništa fensi-šmensi nego šator sa stolovima i klupama, tradicionalnim obilnim jelom i pićem te lijepim brojem uzvanika. Kada sam ga pomalo začuđen pitao gdje je i kako nabavio šator, svu silu posuđa, toliku poslugu i druge koji su skrbili o tekućim i inim „rotirajućim" problematikama, rekao mi je kako su mu u svemu pomogli susjedi i rodbina. Skupili se, kao nekad i odradili sve za susjeda ne bi li dostojno proslavio svoje. Treba li reći kako je nakon početnog poluslužbenog dijela sve završilo s harmonikom i pjesmom. Pjevali su šokci bosanske, bosanci šokačke i svi naravno neizbježne sevdalinke. Ni traga zadrtim prebrojavanjima koje netko stalno potiče u našem gradu. Ista je ekipa sutradan počistila dvorište kao da ništa nije ni bilo, svi spremni za sljedeću prigodu i možda nekog drugog slavljenika.

Kako nam ova moderna vremena rijetko pružaju prigodu „povući ručnu", kako je „paženja" sve manje čak i na našem selu, meni je lijepo vidjeti kako su se neki oblici suživota održali u pojedinim, uglavnom perifernim gradskim četvrtima te kako tamo još uvijek postoji trunka ljudskosti nasuprot našoj svakodnevnoj „robotskoj" strci. Živjeli.