Die Mensch Maschine
Halb Wesen und halb Ding
Die Mensch Maschine
Halb Wesen und halb Überding
Die Mensch Maschine, KRAFTWERK

Postindustrijsko doba je informatičko-komunikacijsko doba u kojemu glavnu ulogu, primat imaju informacije i znanje te načini njihova prijenosa i razmjene. U postindustrijskom informacijsko-komunikacijskom društvu opada značaj tradicionalnih ideologa na oblikovanje društva u korist tehno-menadžerske, informatičko-znanstvene elite, stručnjaka iz područja nužnih za razvitak i kasniju transcendenciju takvog društva ka umreženom, globaliziranom društvu. Informacionalizam ili informatički kapitalizam tolerirati će samo ona društva ili one dijelove pojedinih društava koji se prilagode novim postulatima dok će ostali biti isključeni. Promjene će se prvenstveno očitovati:

1. u transformaciji klasičnog hijerarhijskog u horizontalni, umreženi ustroj društva s promjenom vodeće elite,

2. u promjeni legitimnosti znanosti i znanja te metamorfozi obrazovanja, nezaobilaznoj interdisciplinarnosti i timskom radu, potenciranju kreativnosti nad reprodukcijskim znanjem,

3. u minimiziranju birokratskih struktura i maksimiziranju učinkovitosti državnog aparata uz primjenu automatizacije,

4. u stavljanju težišta na profitabilnost i konkurentnost umjesto inzistiranja na produktivnosti kod gospodarskih subjekata.

Dakle, put ka umreženom društvu ne ovisi samo od pojedinaca ili poduzetnika, nego umnogome kroz promjenu ustrojstva, povećanu učinkovitost aparata i prije svega redefiniciju obrazovnog sustava, i od države tj. onih koji ju vode. Da li nužno i isključivo samo informatički stručnjaci trebaju upravljati informacionaliziranim društvima. Naravno ne, ali bi pored stručnjaka iz drugih područja, duboko svjesnih i detaljno upoznatih s ICT temeljima, pripremljenih na timski, umreženi rad, oni svakako trebali biti među upravljačkom elitom. Vremenom su se pojavili kritičari navedenih mislioca i njihovih ideja, ne nudeći ništa kao alternativu, pokazujući potpuno nerazumijevanje modernih društvenih transformacija uz zazivanje (neo)kumunizma, aktivizma i sličnih izama . Dapače, tijekom vremena, spoznaje junaka naše priče sve su više plijenile proročanskom točnošću. Niti su oni dozivali i priželjkivali anticipirane promjene niti u njima uživali, nego su samo savršeno dijagnosticirali novo nadolazeće stanje. Iako se u početnim premisama informacionalizam isključivo poistovjećuje s kapitalističkim društvenim uređenjem, daljnja istraživanja te posebno praksa, pokazali su da se ostvarenje informacijsko-komunikacijskog, tehnološki osviještenog društva može postići kroz različite ustrojbene forme države. Također, sama globalizacija nije nužno pomela tradiciju, običaje i posebnosti pojedinih transformiranih društava.

Analiziramo li samo površno promjene koje su se događale u Jugoslaviji 80-tih godina, zatim nestankom Jugoslavije i nastankom samostalne Hrvatske, nećemo uočiti  ništa od navedenih nužnih promjena. Dapače, procesi su krenuli dijametralno suprotnim tijekom. Treba pak iskreno reći da niti u najrazvijenijim državama nije došlo do cjelovite promjene klasičnog hijerarhijskog ustroja, ali su u mnogima redefinirane  kompetencije upravljačke elite te su na svim razinama osviješteni priroda i pravila novog ustroja. Na našim prostorima, izraubana naftalinska upravljačka elita, uz svesrdnu podršku državnih a kasnije i korumpiranih privatnih medija, na čelu armije mediokritetskih poltrona, zaokrenula je društvene tokove prema prošlosti i davno napuštenom plemenskom ustroju. Dok je svijet hrlio k umrežavanju tražeći modalitete očuvanja i uklapanja tekovina prosvjetiteljstva i drugih društveno-znanstvenih postignuća u novi poredak, našem je neukom puku po tko zna koji put prodana ista trula priča, isključivo kako bi uski krug privilegiranih i njihovih prirepaka zadržao moć, položaje i vlast u okruženju u kojemu za njih više nije bilo mjesta. U socijalizmu etablirana akademija i inteligencija uglavnom se grčevito skrbila za svoj status quo uvidjevši da su baš oni jedna od glavnih meta nadolazećeg postindustrijskog doba. Osim mikroskopske avangarde, malobrojni uzorni, kojima nije bilo do promjena, inzistirali su na postulatima klasičnog njemačkog idealizma kao da su ga oni sami izmislili, a patetična većina uzela je udarati u tamburu povijesnog, sudbinskog, nebeskog.

Administrativni aparat koji se u novim društvima morao podrediti svepropisanoj učinkovitosti, pod prijetnjom da će biti zamijenjen doslovno aparatom, tj. računalnim automatima, kod nas je nabujao preko svih kriterija te postao sam sebi svrha gušeći zakašnjele pozitivne inicijative, poput hitro.hr, koje sada posprdno po medijima nazivaju sporo.hr.  Šume nebuloznih zakonskih odredbi, donesenih da se zadrže i očuvaju privilegije i/ili mehanički prenesenih iz transformiranog svijeta u naše plemenske uvjete, onemogućavaju normalan život i svaku inicijativu koja nas želi približiti željenoj uljudbi. Zakašnjele i neukorijenjene e-Hrvatske koje valjda predstavljaju demonstraciju mogućnosti naših marginaliziranih "postmodernista" ne lišavaju nas nezaobilaznih urudžbenika, taksi i famoznih šaltera. Nepripremljen i nepodučen puk, poput naših poljoprivrednika koji će sljedeće godine sami zahtjev za poticaje upisivati preko Interneta, nakon što će im to ove godine pripomoći državni službenici, vjerojatno je kriv što se na vrijeme nije samo-obrazovao, samo-Internetizirao i samo-postindustrijalizirao jer su kreatori našeg obrazovnog sustava jednostavno zaboravili da bismo se uskoro trebali spojiti sa razvijenim zapadnim državama u kojima se, kako smo mogli ranije vidjeti, još 70-tih počela promišljati tranziciju ka informacijalizmu.

Nije još našim vođama, a očito niti političarima ijedne stranke, sinulo da smo dovedeni u shizofrenu situaciju  u kojoj na silu i po svaku cijenu želimo svoj plemenski, zastarjeli, feudalni ustroj sljubiti sa zapadnim fino podešenim državnim urama. U medijima se sve više pojavljuju žestoki kritičari globalizirane, informacijsko-komunikacijske aždaje s kojom bi se ipak htjeli tijesno povezati ili od svijeta potpuno izolirati, ali da pri tome sve ostane po starom. Međutim, sami nisu osmislili alternativni poredak kojim bi pobijedili Ameriku i Englesku, kao što su snivali njihovi stari.

Javljaju se i mudre, sijede glave, iskusni gospodarstvenici i prominentni ekonomski znalci, kardeljevskog smjera, koji nas u dobroj namjeri, a znamo gdje to vodi, pokušavaju prizvati pameti kako bi se okrenuli proizvodnji, produktivnosti i prebacivanju normi, roli koju su gospodari svijeta davno namijenili zemljama Trećeg svijeta, ne želeći da im netko u susjedstvu smrdi i čađi. Ovi napredni mislioci, ne znajući točno što treba proizvoditi, dobronamjerno nas žele izvući iz zaostalog feudalnog društva i unaprijediti u kapitalizam s početka prošlog stoljeća gdje je povećanje produktivnosti za jedan postotni poen jamčilo poslovni uspjeh, ne shvaćajući kako kod nas baš netransformirane proizvodne tvrtke, bivši giganti, redom propadaju i nestaju. Ne bode ih u oči naša menadžerska elita, smjera janjetina s lukom, koja knjigovodstvenu bilancu i izvještaj o tijeku novca uvijek kvalitetno (kakvoćstno?) iskoristi za leftovers. Ne haju za narodno narativno znanje u izreci: „ Pametan uči na tuđim greškama a budala na svojim", i možda su čak i u pravu. Možda stvarno moramo odraditi svojih 40-50 godina ranog kapitalizma pa tek onda krenuti dalje. Dok svijet vapi za obrazovanim informatičkim stručnjacima, u zadnje vrijeme sa sve većom propašću našeg gospodarstva i oni se prijavljuju na biro rada. Da bi nam gospodarstvo bilo sukladno s najrazvijenijima te kako bi se izvukao višak love lakovjernima, uspostavili smo i burzu na kojoj su redom sve prosperitetne tvrtke, čija se nepokretna imovina ne može sa sigurnošću ustvrditi zbog nesređenih zemljišnih i vlasničkih knjiga, nema vjerodostojnih financijskih izvještaja. Osim raznih avanturista, burzama u ime države haraju mirovinci i drugi sumnjivi fondovi, a iskusni strani brokeri samo čekaju krivi potez nadobudnih početnika kako bi nas lišili suvišnih briga.

Ovih su dana osvanuli i podaci o natprosječnom korištenju interneta, posjedu računala, sudjelovanju na društvenim mrežama naših građana. Malo smo slabiji u poslovnoj uporabi računala i interneta: internet bankarstvu i kupnji preko neta. U tom kontekstu, neki čak spominju i informatičku pismenost jer znati uključiti računalo, spojiti se na Internet i prijaviti na društvenu mrežu, vjerojatno predstavlja neki značajno dosegnuti vrhunac. Ne spominju mediji pri tome da nam djeca iz osnovne škole izlaze bez ikakve obvezne informatičke naobrazbe, da je sustavno informatičko obrazovanje i na višim stupnjevima obrazovanja nepostojeće ili nedostatno, da je za ovladavanje srednje složenim računalnim programom često potrebno nekoliko mjeseci odnosno stotine sati za koje nema mjesta u obrazovnim programima. Iz srednjih škola rijetko kada izlaze učenici koji su kvalitetno ovladali jednim modernim OO programskim jezikom i koji bi se istog trena mogli uključiti u kreativni razvojni proces neke tvrtke. Gotovo svi izvanredni rezultati naših tvrtki ili pojedinaca na području informatike isključivo su posljedica iznimnog truda pojedinca. Dvije tri izvrsne srednje škole koje iznjedre mlade genijalce ipak su hrvatski izuzetak koji potvrđuje pravilo. Dok god se budemo dičili brojem samoukih korisnika interneta koji znaju reproducirati nekoliko osnovnih radnji na računalu, bez dubljeg razumijevanja, znanja i provjerena talenta bit ćemo pravo karaoke društvo u kojem se poje prema tekstu i glazbi koju nam je netko drugi skladao.

(1) Alain Touraine, "Postindustrijsko društvo", 1971.
(2) Daniel Bell, "Dolazak postindustrijskog društva", 1973.
(3) Jean Francois Lyotard , "Postmoderno stanje, izvještaj o znanju", 1979.
(4) Manuel Castells, "Uspon umreženog društva", 1996

„U slučaju informacijskog društva nove elite svoju moć crpe iz ideja, znanja, proizvodnje, prerade, uskladištavanja i prijenosa informacija. One stoje iznad birokratskih političkih elita koje sve više ovise o novim tehnologijama i uslugama stručnjaka. Taj stav svakako treba malo relativizirati! U razvijenim zapadnim društvima to je praksa, a u novim demokracijama riječ je o praksi ignorancije koja i dalje ignorira stručnjačka znanja." - Anđelko Milardović, Tranzicija u informacijsko društvo