Selektivna istina – to je kriterij,
Svi zaboravit će
kako si gradija imperij,
Zaboravit će pronevjere,
šlepere love, afere
i prebačene reportere,
Kosture poispadale iz ormara
i kufere para iza oltara,
I bivšeg stanara tvoga stana,
Vijest je stara za par dana,
Sjebane živote,
rasprodane pogone,
Na hrpi sranja
niklo društvo znanja.
Podobni postali
sposobni magovi,
Vragovi sa posebnim stilom,
Samo ne pitaj za prvi milijon.
Spin doktor, TBF 

Napokon je i ova Zokijeva vlada povukla jedan potez koji odobravam, odnosno točnije, donijela odluku:"Tijelima državne uprave, pravnim osobama s javnim ovlastima i drugim pravnim osobama kojima je osnivač Republika Hrvatska, te trgovačkim društvima u kojima je Republika Hrvatska većinski ili pretežiti vlasnik dionica ili imatelj poslovnih udjela, nije dopušteno angažirati temeljem ugovora fizičke i pravne osobe za obavljanje poslova uspostavljanja i održavanja odnosa s javnošću i upravljanja komunikacijama prema definiranim ciljnim skupinama ili javnostima". Zašto mislim kako je to dobar potez? Na stranu visokoumne priče o kriznim komunikacijama, spinovima, popravljanju imidža i boljem informiranju javnosti, priča se svodi na tipično hrvatsko pranje novca i farbanje raje ili jednostavnije i jasnije – na muljanje i laganje. Ako netko treba bolji imidž, neka, brate, zavuče ruku u vlastiti džep i sam plati popravljanje i unapređivanje svog lika i djela.

Ovom odlukom, doduše, nije uklonjena jedna druga pojava koja me iznimno iritira. Neka se ne uvrede gospoda koja se pošteno bave tim zanatom, nemam nikoga osobno na umu, ali totalno me izluđuju razno-razni glasnogovornici. Gledam političare koji su nas do jučer sa predizbornih govornica blagoglagoljivo obasipali svojim mudrostima, a danas ne znaju ni beknuti nego nam poturaju svoje glasnogovornike. Gledam direktore firmi i ravnatelje ustanova koji su nas, još do prije neki dan, kroz medije elokventno uvjeravali kako su baš oni pravi, kao stvoreni za taj posao, a danas za najbanalnije trice šalju svoja duboka glasna grla. Zamišljam tako direktora neke gradske tvrtke, inače, prijepodne strah i trepet među svojim radnicima, kako se u spavaćoj sobi u gaćama pred "psihom" grči i trese, kao illustrissimus, dok uvježbava za sutrašnju presicu govor, koji mu je upravo pristigao od gazde. Ne ide pa ne ide. Što kaže Mujo: "prije bi metar u g...u nego centimetar u glavu!". Ljutit, okreće se ženi, koja se bezbrižno izvalila na bračni krevet i s podsmijehom gleda svog dragog kako se muči i kaže: "Jesam ti rekao kako će me glave doći ta brčanska diploma?". No, draga se samo nehajno i mazno nasmije te odgovori: "Pa dragi, zašto si kao pravi direktor ne nađeš glasnogovornicu, nego mene tu zamaraš svojim glupostima. Dođi u krevet! Dođi, brzo!".

Glasnogovornici služe i kao svojevrsni gromobran svom gazdi. Oni puku priopćavaju loše vijesti. Kada su u pitanju očiti propusti i nepravilnosti u djelovanju, eto ti glasnogovornika. Direktora, ravnatelja, voditelja, ministra ni za lijeka. Zaboravio divaniti. No, radi li se o kakvim dobrim vijestima, uspjesima i nagrada, gle čuda. Eto ga naš direktor i pripovijeda kao IBM u najboljim danima. Stilske i retoričke figure se smjenjuju k'o na pokretnoj traci. Drži prodike kao sam Prodik sa Keosa. Ipak, nisu svi glasnogovornici tu bez veze. Jasno je kako postoje mjesta gdje se od gazde niti ne očekuje sposobnost uobličavanja prosto-proširene rečenice. On je tu zbog drugih kvaliteta te je glasnogovornica u njegovom slučaju nasušna nužda.

Srećom, u nas lokalno, još se nije proširila ta epidemija PR službi i glasnogovornika. Katastrofalni imidž si PR službama popravljaju tu i tamo, samo rijetki i to opravdano. Glasnogovornika gotovo da i nema. Kada unerede motku naši lokalni prvi muževi sami izlaze pred strašni sud novinara i javnosti. Junački izdrže baražnu vatru provokativnih, istraživačkih i razotkrivajućih novinarskih pitanja. Znoje se i vrpolje, ali izdrže. Oni naivni, bez prethodne pripreme i dogovora sa medijima, smiono iznesu svoje stavove, koji se poslije po tim istim medijima čereče riječ po riječ, rečenice se vade iz konteksta i izokreću, vadi im se drob. Drugi, pametniji, sklapaju zaplotnjačke paktove s medijima, koji im služe kao jeftina ili besplatna promidžbena glasila. Njihova piskarala silnici koriste kao svoje političke trbuhozborce, kao stalni štit prema javnosti i ono malo preostale vlastite savjesti. Plasiraju oni dvojbene izjave pa ako se puk uzjoguni, kriv je medij koji je pogrešno prenio ili krivo interpretirao stav velmože.

Jeste li kada pročitali ili vidjeli u lokalnim medijima kako je neki naš lokalni moćnik nešto pogrešno napravio ili odlučio? Naravno da niste. Nije razlog njegovo savršenstvo bez mane već pune ili prazne novinarske gaće, ovisno s koje se strane gleda. Pripadnici te servilne kaste nasrnut će na nekoga tek ako je na zemlji, već temeljito zgažen i izudaran. Beskrajna je i fascinantna njihova podčinjenost.