VJEROJATNO ne postoji osoba na planeti na čiji život pandemija COVID-a 19 nije utjecala na neki način. Vlada uvjerenje da su mladi ipak najmanje pogođeni jer su u najmanje rizičnoj skupini, da upravo oni situaciju ne shvaćaju ozbiljno, a nerijetko su etiketirani i kao najodgovorniji za širenje zaraze. No, je li sve baš tako, kako mladi doživljavaju pandemiju, kako se osećaju, kako je kriza utjecala na njih i različite aspekte njihovog života? Ipak treba sagledati malo dublje.

Većina mladih pandemiju nije doživjela puno drugačije od ostatka društva. Kako su se smjenjivale faze koronakrize i mjere koje su ih pratile, tako su i mladi prolazili kroz različite faze. Od straha, frustracije i dosade, do perioda prilagodbe praćene apatijom i trenutnog nestrpljenja da se što prije vrate normalnom životu. Dominantan osjećaj koji je mlade pratio od početka pandemije je briga da ne zaraze bliske ljude. Brinuli su se i brinu za zdravlje svojih najbližih puno više nego za svoje osobno zdravlje.

Ono što mladi najviše gube u ovome vremenu su obrazovanje, ma koliko god bilo kvalitetno kao online nastava, kao i socijalizacija.

Mnogima život se okrenuo naopačke, a sve je izglednije da ovaj virus neće misteriozno nestati onako kako se pojavio, nego ćemo se morati naviknuti na suživot sa smrtonosni virusom.

Znajući koliko je moderna tehnologija zastupljena kod mladih, pomislili bismo da im to ne predstavlja problem. Ipak, mladima fale kontakti uživo, druženja, izlasci. Bojimo se da se odgaja i odrasta jedna nova generacija, „koronageneracija." To nije izbor mladih, jednostavno je tako, i tek ćemo u dogledno vrijeme vidjeti kakva će ta generacija mladih biti, kada sutra budu zrele osobe i povedu naše društvo. Ono što je u svemu ovome pozitivno jest činjenica da su mladi danas produbili odnose s bliskim ljudima i dodatno se zbližili sa svojim obiteljima.

I danas mladi sve rjeđe dolaze u napast da se sjure na nekakvu omiljenu lokaciju, da se druže, i na trenutak zaborave kako nas posljednju godinu dana trese pandemija koja sije smrt, gasi radna mjesta, unosi nesigurnost.

Mnogima život se okrenuo naopačke, a sve je izglednije da ovaj virus neće misteriozno nestati onako kako se pojavio, nego ćemo se morati naviknuti na suživot sa smrtonosnim virusom.

I kada sagledamo cjelokupnu situaciju, možemo razumjeti i shvatiti mlade kroz što sve prolaze, posebice tinejdžeri, koji su svoje najbezbrižnije godine prisiljeni sjediti poluzatvoreni u kućama i stanovima. Nema koncerata na kojima si mogu dati oduška, noćnih izlazaka ili maturalnih putovanja.

Ono što mladi uspijevaju pokazati jest njihova organiziranost. Možda jedini oni to uspijevaju danas. Kod nas je puno udruga za sve i svašta, stranaka i desnih i lijevih i (o)srednjih, i rijetki su koji se mogu organizirati u tolikom broju kao mladi u posljednje vrijeme. Vidimo mladenački bunt, pa tako svjedočimo prizorima krcatih parkova, trgova ili šetališta, gdje mladi bar na taj način žele imati ono što im je prijeko potrebno. Možda bi se drugi slojevi društva trebali ugledati na mlade i njihovu sposobnost organiziranja.

Takav je primjer i iz Slavonskog Broda, gdje mladi na popularnom „keju" samoinicijativno organiziraju druženje, gdje bude prisutno po nekoliko stotina mladih. I na tome im treba odati priznanje.

Neki će kazati kako se ne pridržavaju epidemioloških mjera, a pri tome zaboravljaju nemali broj primjera kada političke elite krše iste mjere koje i sami propisuju.

Budimo realni, može li mladi čovjek svako večer u deset sati u krevet. Jer period mlađeg životnog doba podrazumijeva i nekad prekoračenje granica. Mladi čovjek želi iskušati svoje granice. I to baš s drugim ljudima.

Vjerujemo ipak kako će uskoro doći vrijeme kada će mladi moći subotom rezervirati stol, bez straha od virusa, kada će moći sastajati se normalno s prijateljima, izlaziti, putovati. I nadamo se kako ova „koronageneracija" neće dugoročno osjećati posljedice ograničenja. Ipak na mladima svijet ostaje.