JEZIK, jedan od najmanjih organa, zasigurno spada u najveće blagodati koje čovjek posjeduje. Jezik nam služi kako bi izricali svoje misli, odnosno govorili. 

Moć govora, isto kao i jezik spada u najveće blagodati koje čovjek posjeduje. Govor je dar koji služi da se ljudi međusobno najlakše sporazumijevaju, da imaju kulturu dijaloga.

Ali kao i prema drugim blagodatima koje imamo, ljudi se odnose na različite načine. 

Nekad su bili čuveni veliki govornici, koji su imali i umijeće i dar govora. Danas takvih više nema. Danas su svi govornici. Svi smatraju kako imaju tu moć. I čak su uvjereni kako je njihovo govor jedini ispravan. 

Ali oduvijek je bilo ljudi koji oči imaju ali njima ne gledaju, uši imaju ali njima ne čuju, jezik imaju ali njime ne govore. Niti danas nije drugačije.

Jedan mudrac davno je kazao kako je govor srebro, šutnja zlato.

Ako pogledamo u zadnjih nekoliko dana komentare na društvenim mrežama, ovaj mudrac i nije bio u pravu. Svi govore, pišu, napadaju, iznose svoje stavove. Često primitivno, prostački, nekulturno, začinjeno s elementarnom nepismenošću. Rekli bi živimo u vremenu slobode govora. 

Ali ta sloboda govora dovela je do toga da velik broj ljudi, ono što je dobro smatra lošim, a ono što je loše smatra dobrim. Čudan vakat nastade, kazali bi.

Velika većina ljudi nije ni svjesna svega izrečenog, napisanog. Velika većina njih nije svjesna svoje odgovornosti. Bez obzira posjedovali znanje ili ne, često smo u prilici čuti i pročitati sve i svašta o svemu i svačemu. 

Taj mali organ - jezik, a toliko može biti opasan. Koliko je samo zla taj mali organ nanio čovjeku? Ali oči nekada ne vide, uši ne čuju, pa što može onda i jezik?

Jedna mudra pripovijest kazuje nam sljedeće: 

Onaj tko prvi puta gleda i vidi, nije mu zamjeriti. Nije mu zamjeriti što pojave ili slike gleda na svoj način. Nije mu zamjeriti što se u čudu divi i veliča onome što vidi. 

Ali oni koji znaju, koji vide, koji razumiju? Zar nisu oni koji oči imaju ali ne vide, uši imaju ali ne čuju? A njihovi jezici govore isto što je i bračni par u vlaku govorio starcu. Šutnje danas skoro pa nigdje. Ali ne one podaničke ili diktatorske šutnje, već mudre šutnje.

Onaj koji danas priča ili piše, najmanje mu je bitno da istinu kazuje. Takvima je najbitniji publicitet. Velika većina danas se umislila da sve zna. A takvima je problem i križaljka koja ima ponuđeno rješenje na dnu stranice.

Takav bi čovjek uređivao tuđe živote, nametao svakakve ideologije. Sve druge bi isti taj čovjek da uvrijedi i povrijedi, a njega ne smije nitko dirati. Na njihovu žalost, danas ipak postoje ljudi koji oči imaju i njima vide, uši imaju i njima čuju, jezik imaju da istinu govore, i razum imaju da ispravne odluke donose.

I ne mora šutnja uvijek biti zlato. U najmračnijim vremenima komunizma najviše se šutjelo. Pa nije bilo sve baš tako zlatno. Ovaj svijet može postati opasno mjesto, koliko zbog zlih ljudi koji oči imaju a ne vide, toliko i zbog onih koji oči imaju i sve vide, a šute. Treba znati vidjeti. Treba znati čuti. Treba znati i govoriti. Ali treba znati i šutjeti.

Šutnja može biti i mudrost, ali i izraz licemjerja ili kukavičluka.