U slavonskobrodskoj knjižari Znanje, prije desetak dana, na istaknutom mjestu nalazila se knjiga Annie Ernaux; „Samo strast“.

Zašto?

Zbog toga što je ova književnica poznata kao „živi klasik francuske književnosti“, a i dobitnica je prošlogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Njezin, prema obujmu, vrlo kratak roman, nije ništa drugo no vrlo intiman ispis mnogima sablažnjive istine.

Književnica Annie Ernaux Književnica Annie Ernaux smithsonianmag.com

Dapače, sam roman i počinje neuobičajeno što nikako ne znači da težnje književnice izjednačavamo s morbidnim spisima opscenoga Marliza De Sadea (vrlo je važno obratiti pažnju na citat Rolanda Barthesa koji glasi: „Časopis Nas dvoje opsceniji je i od samoga de Sadea.“).

Ne, nikako nije riječ o erotici koja postaje zarazna pa izaziva averziju ili, pak, u neshvatljivoj mjeri koja je samoj sebi svrha ili joj se svrha ne prepoznaje izvan okvira plošnog sadržaja.

Ovaj roman na neki vrlo drugačiji način je i osvještavajući, aktualan prema principu pristupa najintimnijim osjećajima iščekivanja te samopropitivanja. Hoćemo li osuditi intimne susrete oženjenoga muškarca koji je označen samo slovom A. i protagonistice radnje? Hoćemo li osjećati sažaljenje? Hoćemo li kroz prvih nekoliko redaka teksta procijeniti da je ova knjiga smeće? Na čitateljima je odluka. Puno je zanimljivije nakon tih prvih redaka otkriti kako skrivene tako i neskrivene sadržaje ove knjižice.

„Pomislila sam da bi pisanje trebalo težiti upravo tomu, takvu dojmu što ga izaziva prizor spolnog čina - toj tjeskobi i zapanjenosti, donošenja bilo kakva moralnog suda.” - hoće li ovakvo pisanje svojom iskrenošću izazvati naše shvaćanje, naše razumijevanje jedne afere koja ionako nije tu da bi trajala, ali joj se nemoguće oduprijeti?

Kada naše misli obuzme strast ta strast dolazi do opijenosti koja nikako ne može biti lišena ushita. Biti ushićen znači dati dimenziju neuobičajenoga i važnoga onome čime je ushit izazvan. Bitka sa strašću ovdje je modelirana protokom misli, osjećaja, izvrsno pretočenim u tekst, u pripovijedanje. Možda zato jer na jednom mjestu izričito piše: „Ne želim objašnjavati svoju strast - ispalo bi da je smatram greškom ili poremećajem zbog kojega se treba pravdati - želim je samo opisati.”

Ali, je li čitatelj iznevjeren kada zapravo utopljen u opisima shvaća da je ova strast predimenzionirana, da joj je dana nota svevremenske umjetnosti ljubovanja koja je tu s namjerom da nas učini suučesnicima jedne priče s kojom se većina od početka ne želi složiti? Je li taj pripovjedački poriv da nam se jednostavnošću objasni složenost ljudskoga poimanja čulne ljubavi tu da bi nas spasio od zabluda kvazi moralnoga? Gdje je granica našega shvaćanja, gdje je granica intime, gdje je granica analize toliko obične priče gdje su protagonisti poput devijanta zaklonjeni u prostor gdje brišu norme?

Primjese ljubomore, opsjednutosti, divljenja, ljubomore, straha od „trenutka kad će ponovo otići“ jesu zapravo tu kako bismo mogli pojmiti razmjere romantiziranih niskih strasti. Ali kroz taj cijeli pristup stoji nekoliko pojašnjenja pitanja: zašto pisati (o tome), koji je cilj. Zato se objašnjenja lome poput stakla na čije krhotine nailazimo na različitim stranicama:

„Posve prirodno ne osjećam nikakav stid dok pišem ove zapise, zbog razmaka koji odvaja trenutak u kojem ih ispisujem, u kojem ih jedino ja vidim, od onoga trenutka kada će ih pročitati ljudi, a koji, čini mi se nikada i neće doći. U tome razmaku može mi se dogoditi kakva nezgoda, mogu umrijeti, može izbiti rat ili revolucija(…)“, „Vraćam li se samo ja na mjesto pobačaja? Pitam se ne pišem li možda kako bih saznala jesu li drugi učinili iste ovakve stvari i, ako nisu, pišem li zato da bi smatrali normalnim to što ih osjećaju. Ne pišem li čak i zato da bi ih oni sami proživjeli, zaboravljajući da su ih negdje pročitali?”, „(…) ta cjelokupnost znakova što sačinjavaju neispisan roman jedne strasti, to se sve počinje rastakati. U odnosu na taj živi tekst, ovaj ovdje tek je talog, tek tračak. A kao i taj prvi, i on mi jednoga dana neće značiti ništa.“

Pred sam kraj romana dolazi do osviještenja. Pojavljuju se vrlo konkretni događaji: sukob između Iraka i zapadne koalicije. Ovdje je događaj tek spomenut ali je dokaz onome što uslijedi nakon iskristaliziranoga odnosa prema samoj 'stvari', prema samome iskustvu. Potrebno je vrijeme da bismo iskustveno smjestili na mjesto gdje treba biti, da bismo obuhvatili sva značenja događaja koji su nas držali na lakoj vatri izazova. Tako i ova priča završava. Nakon posljednjeg susreta: „više ništa ne očekujem”.

Nakon što su predmeti koje ljubljeni dotakne bili poput relikvija, odjeća - pristup konkretiziranom uvodu u željno dočekivanje, nakon „kušnje koja je moju ljubav činila još savršenijom” - dolazimo do onoga što je život nakon strasti. Ili jedna specifična sudbina, kakva god da jest, shvaćali ju ili ne.