NAKON desetogodišnjeg uredničkog i novinarskog iskustva stečenog na lokalnom informativnom portalu, usuđujem se reći: Nema slobodnih medija jer izdavači ovise o izvoru prihoda, niti ima potpuno slobodnih novinara jer su egzistencijalno ograničeni politikom izdavača, poznavanjem zanata te svjetonazorom i karakterom.

Dakle, apsolutna sloboda medija ne postoji. Postoji sloboda izbora u kojoj mjeri će neki medij, odnosno novinar, biti profesionalan.

Mada je pojavom interneta izlazak na medijsko tržište lakši nego ikad, to ni izdaleka nije dovoljno da bi neki informativni subjekt bio društveno koristan te financijski održiv.  

Koliko su mediji i novinari u funkciji bezbroj različitih potreba i interesa, koliko se te potrebe i ti interesi mogu isprepletati i slobodu obuzdavati, primjera radi, vidljivo je kod dva lista, ustvari, istog izdavača s uređivačkim politikama u rasponu od bezgrešnog seksa (24sata) do bezgrešnog začeća (Glas Koncila).

Sloboda uvjetovana misijom

24sata je tabloid sklon senzacionalističkim sadržajima i crnoj kronici. Velik prostor posvećuje vijestima o kriminalu, skandalima te osobnom životu slavnih. Uglavnom, u funkciji je manje zahtjevnih čitatelja. Njegove stranice sadrže malo teksta i puno fotografija. Ilustracije su im često šokantne, a erotika jedna od glavnih marketinških potki. Ignorirajući razbor, 24sata juriša na plitke osjećaje s ciljem ostvarenja što većeg profita za svog izdavača i po tome su u Hrvatskoj najpoznatiji. Profit im je sve. On je svrha njihova postojanja i nema druge svrhe nad Njim.

Glas Koncila, bilten je 'Crkve u Hrvata'. Novina je to koja ima zadaću, glasno(z)borilački, ljude i djelatnosti Crkve predstaviti u najboljem svjetlu. Koliko je taj list u izvršenju svoje zadaće marljiv vidljivo je iz njegova nadnaziva Novo lice Crkve. Dakle, već s naslovnice, ovaj list svima poručuje, da prostite, Crkvu smo medijski podvrgli estetskom zahvatu te Vam predstavljamo njezino novo lice. U svakom slučaju, zaštita Crkve im je sve. Ona je svrha njihova postojanja i nema druge svrhe nad Njom.

Mada im je izdavač ustvari isti, uzroci neslobode urednika i novinara to nisu. Ako istinu prešućuju, 24sata to čini zbog oglašivača, a Glas Koncila zbog izdavača. Dakle, u oba slučaja, građanima je istina uskraćena zbog onih u čijoj su funkciji mediji.

Od zdravog seksa do Zdrave Marije

Kako svojom slobodnom voljom živimo u (ne)slobodnom kapitalističkom sustavu u kojem je egoizam zasjenio i vjerski i ideološki moral, prvi i drugi primjer medija, kao i njihove varijacije, sasvim su legitimni. Dopušteno je glorificirati sve - od zdravog seksa do Zdrave Marije.

Ono pak što bi zanatski i etički trebalo biti zabranjeno jest miješanje 'Marije' sa 'seksom'. Opskurno je predstavljati se kao slobodan medij, a u stvari živjeti od gospodarskog, vjerskog, političkog ili nekog drugog marketinga, odnosno glasnogovorništva. Drugim riječima, najgori su oni koji istodobno 'sjede na dvije stolice'.

U 'maloj bari s mnogo krokodila', gdje se nalaze lokalni mediji, također je legitiman svaki zakonit vid njihova financiranja. Legitimno je naplatiti oglas ili sponzorirani članak. Legitimno je primati paušalne potpore za praćenje rada pojedinih vjerskih, političkih i inih institucija i njihovih lidera, ali je neprofesionalno, nemoralno i kriminalno čak, sponzorirane članke predstavljati kao čistu informaciju, odnosno neovisan komentar. Drugim riječima, nije korektno predstavljati se kao '24sata', a biti 'Glas Koncila'. Posebno je nedopustivo predstavljati se kao '24sata', a biti 'Glas Koncila' za više različitih 'Crkava'.

Moguće rješenje za unapređenja stanja

Mada svi mediji ovise o nekome ili nečemu, a posebno oni mali i lokalni, obujam te ovisnosti u korelaciji je s fragmentiranošću i transparentnošću njihova financiranja. Što je više izvora financiranja nekog medija to je veća neovisnost njegove uređivačke politike i obrnuto.

Javna televizija jest iznimka, ali zbog toga što je Država pretplatnicima, kao stvarnim izdavačima, otela upravljačka prava i stavila ih u svoju funkciju. Mada je najfragmentiranije financiran medij u Hrvatskoj, zloporaba njezine moći moguća je zbog kukavičluka karijerističkih urednika i autocenzure njezinih novinara.

U odnosu na javnu televiziju, lokalni mediji mogli bi biti puno slobodniji kad bi njihovo financiranje bilo uređeno (i) zakonom. Naime, za razliku od javne televizije koju, u ime pretplatnika, kontrolira jedan subjekt - hrvatska Vlada, lokalni mediji mogli bi imati više 'kontrolora' što bi rezultiralo većom uređivačkom slobodom, jer nitko od njih ne bi imao monopol. Nitko od njih ne bi mogao ucjenjivati izdavača.

Lokalni portal SBplus.hr već deset godina funkcionira na toj matrici. Svake godine, sa sve više predstavnika lokalnih samouprava (Županija, gradova, općine) različitih političkih opcija, potpisuje ugovore o praćenju njihovih aktivnosti na način da niti jedan subjekt ne može kupiti usluga vrjednijih od 10 posto ukupnog proračuna portala. Dakle, pored Google i drugih privatnih oglašivača, izvor su financiranja tog medija lokalne samouprave te njihove javne tvrtke i ustanove.

Budući da sustav treba funkcionirati po načelu jednakosti za sve, nužno bi bilo na razini države usvojiti princip po kojem se lokalni mediji, pored tržišta, trebaju financirati i iz proračuna lokalnih zajednica. Pritom, kriterije bi trebala odrediti novinarska struka, a ne politika. Nakon usvajanja kriterija, uslijedili bi godišnji i drugi natječaji za kupovanje medijskih usluga u visini propisanog iznosa proračunskih sredstava namijenjenih za informiranje građana.

U rukama samih novinara njihov je društveni status

Neovisno o tome koju političku opciju preferirali, uglavnom, građani žele objektivnu, a ne subjektivnu informaciju. Unatoč volji građana, dužnosnici proračunska sredstva voluntaristički koriste za promidžbu svoje stranke i, u konačnici, sebe osobno ucjenjujući pritom izdavače i novinare neka se ponašaju kao njihov bilten, a ne kao javni medij.

Sadašnji način financiranja lokalnih medija i cijena njihova rada poražavajući su za izdavače i ponižavajući za novinare jer umrtvljuju struku i njezinu izvornu funkciju te, posljedično, koče razvoj progresivnih pravnih i demokratskih procesa.

Kako poklonjena prava ne vrijede puno, za svoj status u društvu novinari se moraju izboriti sami. Pritom, u odnosu na druge sindikate, novinarski ima najmoćnije oružje u svojim rukama, 'pero', i naprosto je neshvatljivo zbog čega izbjegavaju u punom kapacitetu koristiti ga za svoje i opće dobro.

U konačnici, novinari imaju moć za promjenu svog statusa u struci i promjenu statusa struke u društvu. O njima samima, dakle, ovisi koliko dugo će tolerirati činjenicu da ih društvo drži pri dnu svojih radnih i intelektualnih vrijednosti.