U srijedu, 9. siječnja, povodom dana Republike Srpske, u Banja Luci je nominalna predsjednica te genocidne tvorevine, formirane u Bosni i Hercegovini tijekom tamošnjeg građanskog rata i velikosrpske agresije 1992. - 1995. godine, Željka Cvijanović, posthumno, dodijelila entitetsko odličje bivšem pukovniku Jugoslavenske narodne armije (JNA) i generalu Vojske Republike Srpske (VRS), Slavku Lisici, koji je 1998. u Hrvatskoj osuđen zbog ratnih zločina počinjenih 1991. na području Šibenika.

Još jedno sramotno svjedočenje - kako bi kazao Franjo Tuđman - „toj i takvoj politici", demonstrirala je Hrvatska slanjem svog veleposlanika u BiH, Požežanina Ivana Del Vechia i sinonima hrvatske politike u toj zemlji, Dragana Čovića, neka svojim prisustvom uveličaju morbidno odlikovanje ratnog zločinca Slavka Lisice i daju legitimitet protuustavnoj proslavi Dana Republike Srpske - mada je to odbio učiniti cijeli diplomatski zbor u BiH.

Riječ je o odličju kojega su 1993. godine ustanovile tadašnje vlasti Republike Srpske. Nositelji tog priznanja su Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić te Momčilo Krajišnik, bivši dužnosnici bosanskih Srba koji su osuđeni za ratne zločine pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

Slavko Lisica je umro u Beogradu 2013. godine, a Cvijanović je kazala kako je odličje zaslužio kao ''neustrašivi ratnik i borac za slobodu srpskog naroda''.

Šibenski pravosudni sustav nije zakazao

Presudom Županijskog suda u Šibeniku, Lisica je 1998. proglašen krivim za ratne zločine i osuđen na 15 godina zatvora jer je, kao zapovjednik oklopnih i topničkih postrojbi u sastavu Kninskog korpusa, u rujnu 1991.,a temeljem zapovjedi Ratka Mladića, zapovjedio topničke napade na Šibenik. U tim je napadima poginula jedna ženska osoba i, prema pedantnom popisu tamošnjeg državnog odvjetništva, oštećeni su: katedrala Sv. Jakova, crkva Sv. Frane, samostan Sv. Frane, Biskupska palača, Nova crkva, tvrđava Sv. Mihovila, Knežev dvor - spomenici kulture I. kategorije, crkva Sv. Ane, Palača Šižgorić-Galbijani, kuća Chiabo, zgrada teatra, kuća Iljadica, Mala Logga - spomenici kulture te veliki broj grobova, nadgrobnih ploča i spomenika na starom gradskom groblju. Oštećena je i gradska Vijećnica, crkva Sv. Ivana, crkva Sv. Vida, objekti i oprema TLM "Boris Kidrič”, "Vinoplod-Vinarije”, objekti TEF-a, tvornice plastičnih prerađevina "Poliplast”, "Izgradnje”, RO "Luka”, hoteli "Jadran” i "Krka”, objekti, oprema i 120 vozila "Autotransporta”.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, 2001. godine, potvrdio je tu presudu odbivši Lisičinu žalbu na presudu šibenskog suda.

Slavonski Brod nije slučajno marginaliziran

Današnje medijsko podsjećanje na te događaje još jedan je prilog dokazima o veličini bijede slavonskobrodskog političkog i pravosudnog establišmenta utjelovljenog u Zdravku Sočkoviću predsjedniku HDZ-a, Stjepanu Haramusteku županijskom državnom odvjetniku i Zlatku Mirkoviću predsjedniku Županijskog suda od 1990. do njihova neslavnog odlaska u ropotarnicu ovdašnje političke i pravosudne povijesti.

Naime, mada iz službene biografije Slavka Lisice nije moguće izbrisati činjenicu da je bio i osuđeni ratni zločinac zbog razaranja Šibenika te ubojstva jedne Šibenčanke, nitko u njegov životopis neće smjeti upisati da je taj Velikosrbin, službeno, proglašen ratnim zločincem (i) zbog toga što je tijekom permanentnog šestomjesečnog razaranja Slavonskog Broda i okolnih mjesta ubio 134 civila, od čega 28 djece. Što je Lisica učinio kao 'komandant TG3 VRS' tijekom borbi za Bosansku Posavinu od svibnja do listopada 1992. godine.

Budući da je o svojim ratnim zločinima, u svojim knjigama 'Komandant bez potrebe' i 'Komandant po potrebi' pisao te javno govorio sam Slavko Lisica, zdrav razum će zaključiti kako Haramustek i Mirković, iz njima poznatih razloga, zločine vojske kojom je zapovijedao ovaj osvjedočeni velikosrbin, nisu htjeli procesuirati.

Zločin je tolerirati zločin

Međutim, to što su Haramustek i Mirković počinili zločin - jer nisu progonili zločince - za zdravlje hrvatskog društva puno je manje zlo od činjenice da ih 'pretpostavljeni' zbog toga nisu sankcionirali.  Upravo ta činjenice, da počinitelji teških zločina nečinjenja, Haramustek i Mirković, nisu sankcionirani, generira ambijent u kojem je proizvodnja zločina uobičajena, dopuštena, tolerirana, dapače, poželjna društvena pojava.

Zbog toga, nije floskula niti politikantstvo uvriježena tvrdnja da Hrvatsku ljudi napuštaju primarno zbog osobne, obiteljske i općedruštvene bezperspektivnosti, a sekundarno zbog njihova trenutnog socijalnog status.

Hrvatska bezperspektivnost posljedica je politike koja ne napušta nacionalističke niše nastale tijekom 'desnih skretanja' u procesu stvaranja neovisne države hrvatske.

Još jedno sramotno svjedočenje - kako bi kazao Franjo Tuđman - „toj i takvoj politici", demonstrirala je Hrvatska slanjem svog veleposlanika u BiH, Požežanina Ivana Del Vechia i sinonima hrvatske politike u toj zemlji, Dragana Čovića, neka svojim prisustvom uveličaju morbidno odlikovanje ratnog zločinca Slavka Lisice i daju legitimitet protuustavnoj proslavi Dana Republike Srpske - mada je to odbio učiniti cijeli diplomatski zbor u BiH.