SLAVONSKI BROD / POŽEGA / NAŠICE - Hrvatska je danas više etatizirana nego je to Jugoslavija bila jučer, dapače, puno više jer hrvatska Vlada upravlja s oko 90 posto svih prihoda od poreza i doprinosa što je, vjerojatno, najviše u Europi. Zbog toga, lokalna samouprava raspolaže s vrlo malo novca. Grad Zagreb dobije oko četiri posto, a svi ostali oko šest posto fiskalnog kapaciteta hrvatskih građana.

Nevjerojatno da - suprotno pristupu kojeg je imao prilikom izgradnje Brodskih bazena, Tržnice, Autobusnog kolodvora, Stadiona kraj Save… - slavonskobrodski gradonačelnik, Mirko Duspara, u svome petom mandatu, u izgradnji infrastrukture i njezinu održavanju nije vidljivo iskoračio u novu filozofiju upravljanja Gradom.

Dakle, općinama, gradovima i županijama ostavljeno je nešto novca kojima mogu – djelomično –  održavati i graditi lokalnu infrastrukturu te financirati predškolski odgoj, kulturu i sport. Za sve ostalo odgovorna je centralna država, jer je za sve ostale društvene poslove sredstva zadržala u Zagrebu.

To što dio sredstava, nakon prikupljanja u središnjem proračunu, a sukladno partikularnim (stranačkim) interesima, redistribuira kroz proračune županija, gradova i općina, ne znači da te jedinice samouprave imaju relevantan utjecaj na razvoj školstva, zdravstva, gospodarstva, sigurnosti itd.

Od 'siće' koja im je ostavljena na raspolaganju, samouprava najviše ulaže u lokalnu infrastrukturu: ceste, vodovod, kanalizaciju, javnu rasvjetu itd. Pritom, većina ih to čini na način da količinski prave što je moguće više – naročito prije izbora – žrtvujući pritom kvalitetu izvedenih radova (jer nije moguće graditi dobro i jeftino) dok se rijetki odlučuju investirati na njima dostupnoj, najvišoj tehničko-tehnološkoj razini, jer je to svrsishodnije.

Iz načina izgradnje cesta te pješačkih i biciklističkih staza najlakše je uočiti tko upravlja određenom zajednicom: netko tko misli dugoročno, neovisno o vlastitoj političkoj sudbini, ili netko tko misli na idući mandat. Netko tko radi za nove generacije, ili netko tko gradi za nove glasače.

Ovih dana, fotografirali smo ceste u tri susjedna grada: Našicama, Požegi i Slavonskom Brodu. I za hrvatske prilike, tri su to siromašne sredine jer se nalaze u politički marginaliziranoj i gospodarski ignoriranoj Slavoniji. Zahvaljujući uglavnom politički impotentnim lokalnim liderima, stoljećima najbogatija hrvatska regija, od 1990. godine postala je najsiromašniji dio – kako ono – samostalne, neovisne, demokratske, pravne i socijalne države Hrvatske.

Unatoč činjenici da se nalaze u istom političkom i gospodarskom ambijentu, niti ove tri urbane sredine ne odnose se na isti način prema skromnim proračunskim sredstvima. Najmanje i proračunski najsiromašnije, Našice, najviše su iskoračile prema europskim građevinskim standardima, Požega ih prati, a najveći od ova tri grada, Slavonski Brod, nije promijenio svoju paradigmu o izgradnji infrastrukture koja, izgleda, glasi: gradi što više objekata, u što više različitih naselja, kako bi zadovoljio što više građana.

Ta filozofija – puno i jeftino – ima svoje posljedice vidljive na fotografijama iz galerije. Za svoju infrastrukturu, Slavonski Brod koristi najjednostavniju i najjeftiniju betonsku galanteriju: jednu vrstu običnog ivičnjaka kojeg izvođači radova 'mrcvare' kako bi pratili zadane gabarite u prostoru. Kakav materijal takav i konačni proizvod: pješačka i biciklistička staza izgledaju kao da su ih gradili djeca iz vrtića i to ona manjih uzrasta.

Dodamo li tome toleriranje neinventivnih projektanata i neodgovornih nadzornih organa, dobijemo 20-ak kilometara, upravo izgrađenih, novih staza kakve ne bi tolerirao niti austrougarski nadcestar iz najzabitije balkanske vukojebine.

Nedopustiv je to odnos prema javnom poslu, bez obzira na 'plemenite' namjere: zadovoljiti što više građana. Nedopustiv je to odnos prema struci, bez obzira na projektne zadatke koje od Grada dobiju projektanti i nadzorni inženjeri. Nedopustiv je to odnos prema građanima koji će koristiti novoizgrađene objekte jer ih se tehnički i kulturno podcjenjuje, a u odnosu na druge urbane sredine, degradira.

Budući da je aktualna slavonskobrodska gradska uprava vrlo iskusna, dakle ima potrebna znanja i vještine; budući da je dugovječna, dakle ima povjerenje građana, nevjerojatna je činjenica da nastavlja Grad voditi 'ziheraški': projektiraj jeftino, gradi jeftino, nadziri jeftino, neovisno o tome što će, posljedično, proizvodi biti jeftini, dakle funkcionalno i estetski loši.

Nevjerojatno da - suprotno pristupu kojeg je imao prilikom izgradnje brodskih Bazena, Tržnice, Autobusnog kolodvora, dječjih vrtića, sportskih dvorana i škola, nogometnog Stadiona kraj Save… - slavonskobrodski gradonačelnik, Mirko Duspara, tijekom  izgradnje infrastrukture i njezina održavanja nije vidljivo iskoračio u novu filozofiju upravljanja Gradom.

U filozofiju koja bi glasila: političke stavove utemelji na znanju, projektiranje i izvođenje radova na referencama, a nadzor na stručnom poštenju, neovisno o tome koliko će, pritom, krupnih stranačkih riba zadovoljiti sitne osobne interese. Neovisno o tome koliko će Brođanki i Brođana, na idućim izborima, moći reći kako je (i) u njihovoj ulici nešto (u)rađeno.

Ako bi taj iskorak Duspara želio napraviti, s jedne strane mora se zahvaliti lošim projektantima, izvođačima i nadzornim organima, a s druge drastično podići razinu očekivane kvalitete radova i kadrova koji će to osigurati. 

U hrvatskim uvjetima, pak, inzistiranje na kvaliteti ne podrazumijeva istodobno povećanje troškova jer, uglavnom, investitor ne dobije ono što je platio.