EVO naiđoh i na izraz koji čak to opisuje kao neku vrstu poremećaja, da ne kažem bolesti, a zove se 'prokrastinacija', kao definicija za - odgađanje akcija i zadataka za kasnije.

No, rekla bih da je to 'blaži' poremećaj jer nije stvar u tome da odgađamo samo zadatke, skloni smo odgađati rješavanje problema kao i ono najosnovnije, uživanje u životu.

Ne odgađam ništa što mogu imati sada za nešto što možda neću ni doživjeti, jer nas vrijeme gazi.

Između ostalog, palo mi je na pamet kako je i štednja jedan način odgađanja uživanja u sadašnjem trenutku za tko zna tamo koji trenutak sreće i financijske sigurnosti u našoj starosti.

U mom djetinjstvu se uvijek štedjelo tako da je meni izgledalo kao da oskudijevamo i, zapravo, nikada nismo uživali, nego se samo brinulo oko tog novca.

To mi nikako nije išlo u glavu jer ja živim za trenutak čije sam vrijednosti i važnosti previše svjesna i o kojem sve ovisi. Naime samo u jednom trenutku se začnemo, rodimo, zaljubimo, zaposlimo, ostanemo bez posla, izgubimo zdravlje, a i umremo.

Živim da uživam sad, sa svojom djecom, a ne da budem bogata, a sama u starosti. Ja ne štedim, ja ulažem. Ulažem ljubav u sve ono što radim i u one s kojima živim, sve ostalo je sporedna stvar.

Uglavnom, ne odgađam ništa što mogu imati sada za nešto što možda neću ni doživjeti, jer nas vrijeme gazi.

No nismo svi isti, valjda iz razloga da bi nam život bio napetiji.

Ako se samo zamislimo nad tim da nitko od nas ne zna koliko će živjeti - iskreno, ja ne bih ni voljela znati - trebamo se povoditi onom izrekom da trebamo proživjeti svaki dan kao da nam je posljednji. Možda bi izgledalo 'prepesimistično' misliti kako ćemo sutra umrijeti ali upravo zbog toga što to ne znamo, život shvaćamo olako.

Bahatimo se, zamjeramo jedni drugima, ne opraštamo, osuđujemo, vrijeđamo, prijetimo... trošeći na to svaki dragocjeni trenutak svog života.

Tragedije i nepravde se događaju i događat će se, s nama ili bez nas, samo si sreću trebamo osigurati sami.

Tragedije koje se sve češće i sve bliže nama dešavaju trebale bi nas potaknuti na razmišljanje kako je život zapravo kratak i kako se nemamo vremena zamarati sa onim što nas se ne tiče, ispravljati nečije 'krive Drine', brinuti tuđe brige, da ne kažem voditi tuđi život umjesto gledati sebe i graditi svoj.

Neku večer sam gleda film u kojem je par koji je bio pred vjenčanjem, u jednoj običnoj romantičnoj šetnji, pretučen na smrt. Ona je preživjela, ali samo fizički jer je njena duša bila ubijena i umrla skupa s njim. Ne pamtim kada sam gledala bolji film ali nije poanta ovdje u temi filma nego u tome kako nikada ne znamo kada će nas život odvojiti od voljenih osoba, a nas preokrenuti u sasvim drugom smjeru.

Nedavno se eto dečko utopio, par mjeseci prije djevojka, koju su moja djeca poznavala, ubila se... Za njih je njihova životna priča gotova, ali vjerojatno iz razloga da bi nečija druga počela.

Takve tragedije služe kao opomene kako zapravo imamo jako malo vremena jedni za druge opterećeni samo problemima, zatrovani mržnjama o nekim tamo nebitnim ljudima da ne kažem temama, koje nas se uopće ne tiču dok sa onima sa kojima živimo jedva preko tjedna stignemo ručati.

Imamo vremena razbijati glavu danima na 'trač kavama' tko bi trebao dobiti otkaz, tko ne obavlja dobro svoj posao, koga treba smijeniti i tko je od kog pametniji, školovaniji, bogatiji...

Zlo je zavladalo i sve više uzima maha jer svaki događaj koji ili doživimo ili vidimo, mijenja naše reakcije i izaziva u nama pobunu, želju za osvetom bilo prema životu ili određenim osobama.

Tragedije i nepravde se događaju i događat će se s nama ili bez nas, samo si sreću trebamo osigurati sami.

Život je prekratak, a onih kojih nema su dokaz tome... Možda su bašoni imali velike planove, ali, na žalost, mi ne znamo koje planove ima život snama.

Na većinu toga ne možemo utjecati osim na sebe, svoje riječi i postupke. Na emociju ne možemo, ali možemo birati ljude uz koje ćemo vezati određene emocije, uz koje se osjećamo sretno, a izbjegavati one koji u nama unose nemir.

Velike boli služe za preispitivanje sebe, života kojim živimo i smisla kojem trebamo težiti.

Život je prekratak, a onih kojih nema su dokaz tome... Možda su baš oni imali velike planove, ali, na žalost, mi ne znamo koje planove ima život s nama.

Nedavno me je nazvala jedna djevojka u vezi djeda kojem su ustanovili tumor te im rekli da su mu ostala najviše tri mjeseca života. Naravno da su svi bili tužni i šokirani jer kao da je netko okrenuo pješčani sat koji oni ne mogu zaustaviti.

Pitam se...zar ne curi svakome od nas taj 'pješčani' sat od onog trenutka kada zapravo udahnemo život? Curi, naravno, samo mi o tome ne razmišljamo dok nam eto na to netko ne skrene pažnju. Treba li nam netko reći koliko nam je vremena ostalo da se trgnemo i počnemo gledati život drugim očima, jer poznato je da oni koji su preživjeli takve bolesti svoj život mijenjaju iz temelja.

Oni su možda sretni, ma koliko to 'morbidno' zvučalo, dobili su još jednu šansu, a puno je nas koji možda imamo samo ovu, pa eto, tko na vrijeme shvati smisao svog života, shvati… tko ne, ne...

Hm... može li se reći 'više sreće drugi put'?

Život je samo jedan, bar u trenutku naše svjesnosti, mada ja vjerujem da se rađamo više puta što opravdavaju različite razine svijesti.

Dakle, u ovom osviještenom životu, trebali bismo željeti biti sretni, a upravo to je nemoguće zbog same činjenice da nam ga zagorčavaju oni koji se ponašaju kao da su besmrtni. Besmrtni sve do onog trenutka kada (pojedine), gubitak voljenih osoba podsjeti da je život tako kratak i prolazan. Naime,čim se rodimo...curi naš pješčani sat sa svim zrncima našega života!