Živimo u dosta konzervativnoj sredini koja se drži onoga što su joj usadili preci. Vjerujemo u ono što su nam pričale bake jer smo ih smatrali jako mudrima i onaj tko je imao baku koja je znala pričati priče ili događaje iz svoga djetinjstva, ima jedno bogato i maštovito nasljedstvo. Bilo bi sve super da su nam pričali samo lijepe priče da nas nisu tu i tamo znali nečime zastrašiti. Te priče temeljile su se kako na njihovim iskustvima tako i na onome što su i same čule od svojih baka.

Nisam znala gdje da smjestim nekakva upozorenja i na čemu su bila utemeljena. Pitala sam se tko se bavio uspoređivanjem nekakvog tumačenja i 'to' poveže s posljedicom određene situacije. Sjećam se tek nekakvih sitnica kojih sam se u to vrijeme plašila ali pošto moje 'zašto' nikada nije dobivalo konkretan odgovor osim onoga 'ne znam, tako se kaže!', redovito sam sve isprobavala kako bih sama saznala - zašto nešto ne smijem!

Jesmo li, na kraju krajeva, kolektivno 'ureknuti' da ne kažem 'urokani' kad je sve otišlo više k vragu umjesto da ide k Bogu?

Očito sam bila neposlušna ili 'nevjerni Toma' ali uvijek sam se sama voljela u nešto uvjeriti! Zbog toga sam zaključila kako su to bile samo priče koje su nastale iz nedovoljno znanja kako je određenu situaciju uzrokovalo nešto sasvim drugo te prekinula 'tradiciju' nekakvih drevnih 'zastrašivanja'!

Pitam se, zna li tko kada i gdje je sve počelo? Zapravo, pitam se gdje su nestali 'prijevodi' određenih poruka koje su nam htjele prenijeti? Možda kod nekih modernijih baka!

No, ono na što sam zapravo htjela skrenuti pažnju su vjerovanja ljudi u određene 'uroke'. Postoje li utemeljena vjerovanja u njih ne znam, ali poznajem neke osobe koje vjeruju u to.

Moram reći da to i nije baš nekakvo moje područje jer ja, iskreno, slabo vjerujem u to i imam nekakav svoj stav o tome. Smatram da ako netko ima jaku vjeru u Boga u njegovom životu ne može imati mjesta za vraga, ali opet, svatko sudi po sebi. Vjerujem u dobre i loše životne periode, grijeh i pokajanje, Božju volju te svoj život temeljim na tome.

Jedino čega se sjećam i što znam po tom pitanju je da se na ruku malih beba stavlja crveni končić, robica im se oblači naopako iz 'razloga' da ih ne bi netko 'urekao'. Što je to trebalo značiti, ne znam i nikada nisam saznala razliku između onih koji to stavljaju maloj djeci i onih koji to ne čine, niti sam saznala - stavljaju li to baš svi?

To je sve što sam ja znala o urocima dok nisam došla u određene godine i u ovu vrstu posla koju radim. Naravno, čim je nešto misteriozno, nepoznato, ljudi ili se boje ili očekuju čuda i zaštite, kao što sam već spominjala. Kada je vjerovanje u pitanju, raspon se kreće od onih koji ne vjeruju u ništa do onih koji vjeruju u sve i svašta. No, hvala Bogu na slobodnoj volji.

Iz toga razloga, upravo u samom početku moga 'javnog' rada imala sam jedan zanimljiv posjet osobe koja je doživjela veliki emotivni gubitak koji je nažalost uzrokovao smrtni slučaj. Naravno, nisam znala kako se radi od tome jer takve stvari tj. nečiju smrt, ne određuje astrologija nego dragi Bog. Ne želim u detalje, no, na pitanje - Jel' možete vidjeti tko ga je urekao? - sledila sam se.

U horoskopu su se vidjele velike promjene za koje sam bila sigurna da će donijeti određeni gubitak ali u smislu prekida odnosa sa voljenom osobom. No život je odradio ono najgore. Imali su prekrasnu vezu, i veliku ljubav koja je trebala završiti brakom i tim više, šok je bio veći. Za takve gubitke nema opravdanja, ne treba tražiti razloge, jednostavno je tako moralo biti.

Nije li upravo zanimljivo kako, dok nam lijepo ide u životu, dok smo sretni, dok imamo, nikada se ne zapitamo „Tko li nam je samo poželio da smo tako sretni?". Ma naravno da tada ne mislimo na nikoga osim na sebe.

Zašto je onda tako teško prihvatiti sve one puno lošije i bolnije situacije kao nešto što je sastavni dio života? Zašto tada tražimo krivce, zašto tada sumnjamo da je netko mogao takvo što napraviti, da netko uopće ima toliku moć nad našim životom, osim Boga?!

Zbog takvog, usuđujem se reći, pogrešnog shvaćanja ili ne znanja kako život funkcionira, ne povjerenja u volju Njegovu, skloni smo se okretati 'glupostima' da bismo umanjili svoju bol.

No, ima onih kojima je valjda lakše ako misle da je susjedu krivo što nam je dobro pa nas je 'urekao' pa mu treba vratiti istom mjerom. Nije li dovoljna bol u duši nego ju još treba trovati mržnjom?

Unazad par godina, imam dosta teške aspekte i situacije koje me 'ne maze', spoznala sam što je do njih dovelo. Ne krivim nikoga osim sebe, vrijeme je odrade zbog tih postupaka i poštujem Njegovu volju da mi sada tako treba biti.

Sami u nekakve situacije ulazimo, a u neke budemo gurnuti jer ne znamo drugačije. U naš život ljudi ulaze, što našim pristankom da mogu 'ući', što Božjom voljom da od njih nešto naučimo, a upravo na takav način i odu iz našeg života.

Aspekti samo ukazuju na vrijeme kada će sve dogoditi i proći, te na koji način. Lagala bih kada bih rekla da mi je lakše zbog toga ali prihvaćam sve što život nosi, njegove dobre i loše strane.

Ne znam jeli mi možda pomogao crveni končić kada sam bila mala da sada tako razmišljam ili čak ono ne vjerovanje u bakine priče, a više u sebe i u Boga.

Pitam se, jesu li, svi oni koji su došli do određene funkcije, nosili naopako potkošulju kad su sjedali u fotelje pa ih je sada, nakon nekog vremena, netko urekao te im ide nizbrdo?

Jesmo li, na kraju krajeva, kolektivno 'ureknuti' da ne kažem 'urokani' kad je sve otišlo više k vragu umjesto da ide k Bogu? Činjenica je da nam je onako kako mislimo i u što vjerujemo pa… ako više vjerujemo da nas je netko urekao, tako će nam i biti !