ŽIVOTINJE se razlikuju po vrsti ali jedno im je zajedničko, životinje su. I dok su nam sve one bez obzira na vrstu, tek životinje, pitam se zašto nam svi ljudi nisu ljudi?! Od životinja se razlikujemo samo u kategoriji - ljudi smo, mada nas često tretiraju kao životinje. Naime u svijetu politike prevladava zakon džungle - tko je 'jači' njega se treba bojati dok u obitelji vlada pravilo 'dresure'. Kada ovako pogledam, pa uopće se ne razlikujemo od životinja!

Što zapravo znači riječ 'dresura'?

Ne neću 'googlati' i tražiti definiciju, ali po meni to znači: željeti da se netko ponaša onako kako mu mi zapovijedamo; ne biti ono što jesmo nego u skladu s onim što očekuju od nas; odreći se samoga sebe u korist nečijih tuđih želja i potreba koje uključuju promjenu našeg ponašanja; negirati sebe i svoj karakter koji se očito ne sviđa drugima jer ga žele prilagoditi svom.

Mnogi će reći, ne nije to dresura, dresura je kada naučiš psa: da sjedne, nanjuši drogu na carini, reži samo na nepoznate koji uđu u dvorište, laje, a ne grize ili trči za odbjeglim ovcama…

Da, istina je, u životinjskom svijetu, ali u našem se razlikujemo po karakteru koji određuje za što se možemo ili ne možemo 'dresirati', ali to mnogi ili još nisu svjesni ili jednostavno zanemaruju.

Svatko ima svoju osobnost i kao što nećemo lava dresirati da nam čuva ovce tako nećemo ni čovjeka, neukrotive prirode, natjerati da mirno sjedi - jer mi želimo da sjedi. Možemo, uz puno batina, prijetnji ili ucjena. Sve se može silom, ali sila silu stvara i ako se ne smije očitovati, ona ode unutra i pokida čovjeka.

Karakter je jedino po čemu se razlikujemo

Svojim karakterom privlačimo ili odbijamo kako ljude tako i situacije iz svoga života. Svatko ima svoju osobnost i kao što nećemo lava dresirati da nam čuva ovce tako nećemo ni čovjeka, neukrotive prirode, natjerati da mirno sjedi - jer mi želimo da sjedi. Možemo, uz puno batina, prijetnji, omalovažavanja ili ucjena. Sve se može silom, ali sila silu stvara i ako se ne smije ispoljit na van, ode unutra i pokida čovjeka.

Unazad nekoliko godina imala sam jedan, kako su ga nazvali stručnjaci, 'psihijatrijski slučaj'. U svom 'mirnijem' razdoblju došao je kod mene. Zanimala ga je ljubav. Nakon svega što je u životu prošao, našao je nekoga tko je u njemu vidio dobru i 'pametnu' osobu i zanimalo ga je hoće li biti išta od toga jer ona je kilometrima daleko, a uživo se nisu upoznali. Zbog svoje 'dijagnoze' teško da je u našoj okolini i mogao naći srodnu dušu, jer je bio 'obilježen'. Bio je sav sretan i euforičan što je napokon našao nekoga tko ga voli samo na račun njegovog pismenog izražavanja i slika koje su razmijenili. Nije li to dovoljno? Po meni jeste jer je, u tim pismima, bio svoj, onakav kakav zaista jeste kad nema nikakvih 'kočnica'.

Znala sam da nije 'sav svoj'

Nije mi bio 'nepoznanica', znala sam ga iz viđenja, znala sam da nije 'sav svoj', ali samo po pričama drugih. Osobno nikada nismo razgovarali do onog trena kada je došao kod mene. Da nisam znala da se radi o njemu, nikada iz njegove natalne karte ne bih rekla da s njim nešto nije u redu. Imao je kartu 'genijalca', osobe iznimnog intelekta i velikih sposobnosti, ali s jako stresnim aspektima naglašenog područja obitelji, međutim to ima gotovo svaka druga osoba koja mi dođe. Dakle, ništa se on nije razlikovao od većine drugih.

Otvorio mi je dušu i pričao kako je imao planove otići na fakultet, ali njegovi su rekli da on nije sposoban za to, imao je i djevojku sa kojom se htio zaručiti, također su mu rekli da će ga ostaviti kada ga malo boje upozna… Imao je toliko ideja i svaku su na neki način 'ubili' u njemu. Mnogi su se zapitali zašto je to dozvolio, zašto im se nije suprotstavio?!

Naime, odrastao je u strahu jer, kad god bi se u bilo čemu suprotstavio ili pokušao izboriti za sebe, dobivao bi batine ili bio u kazni jer su oni 'najbolje znali' što je za njega dobro…ili bolje rečeno, kakav bi on trebao biti kako bi njima bio dovoljno dobar.

Kao što rekoh, kod mene je došao jer ga je zanimala ljubav i usporedni horoskop sa tom djevojkom. Imao je posao i njegov život je dobio sasvim jednu drugu dimenziju. Rekla sam mu da bi se po svemu trebali jako dobro slagati mada im je prepreka bila daljina. Otišao je sretan!

 'Pozdrav iz žute kuće!'

Nakon par mjeseci poslao mi je poruku 'Pozdrav iz žute kuće!'. Nisam znala što to znači i napisala mu da ne razumijem. Nazvao me je čudne boje glasa, pitala sam ga jel' pijan i zašto je tako čudan? Rekao je da je opet na psihijatriji pod tabletama za smirenje pa je sav usporen i da su mu rekli da je lud i opasan za okolinu. Bila sam u šoku!

Pitala sam što se desilo, iz kojeg razloga?! Rekao je da je nabio telefonski račun roditeljima zbog te djevojke i da su mu zabranili da se s njom čuje, sve su mu isključili i oduzeli mu čak i njegovu plaću. Bio je ljut, tužan i nesretan što je izazvalo pobunu i agresivno ponašanje. Naime, ništa nije napravio, ali oni su se bojali da će nasrnuti na njih pa su ga prijavili policiji.

Nedugo poslije ostao je bez posla. Ne znam ni gdje je ni kako je završio. Nikad ga poslije nisam ni vidjela niti čula. Često se pitam, da je imao drugačije roditelje, je li mogao postati doktor?! Mislim da jeste, ali on je samo bio lav od kojega su htjeli napraviti ovcu jer im se kao lav nikada nije sviđao.

No, nisu se zapitali na koga je...

Većinom na razgovor dođu 'pogrešni', tj. trebali bi doći oni koji su uzrokovali to stanje kod svoje djece.

Iskreno, ne vjerujem u zločestu djecu nego samo neshvaćenu. Premalo razmišljamo o tome tko su zapravo oni, što njima treba, kakav je njihov karakter ? Naime, svi imamo svoje razloge za ovakvo ili onakvo ponašanje, a ti razlozi su uvijek iz našeg kuta opravdani. To znači da i djeca imaju pravo na svoj 'kut'.

Imamo li pravo očekivati od njih i moguće i nemoguće samo zato što smo im roditelji? Moraju li poštivati naša očekivanja i zapovijedi svidjelo se to njima ili ne? Do određenih godina rekli bismo i da, ali kako oni koji su odrastali u određenom strahu znaju u kojim se godinama smiju suprotstaviti i reći: ja sam svoj čovjek i meni više nitko neće naređivati?!

Teško je to. Teško je potiskivati sebe samo da bismo se svidjeli drugima. Možemo mi i lava natjerati da čuva ovce ako ga od malena uvjeravamo daje on pas ovčar, ali njegova prava priroda će kad' tad' pokazati svoje zube i pojesti možda koju ovcu.

Tako je i sa ljudima. Neki se daju 'dresirati' no pitanje je do kad, a neki se ne daju uopće, 'grizu' odmah, na prvu. Ovi prvi se s godinama ili razbole ili podivljaju, nema trećeg. Iz toga razloga treba upoznati karakter svoje djece da nam ne bi danas sutra pokazali svoje 'zube' i rekli: 'Mama nisam ti ja osoba za dresiranje' nađi si psa i … okrenuli nam leđa.