Ja sam imala poklone, one velike što se dobivalo u tatinom poduzeću i još pokoji s one liste za Božičnjaka, ali sam imala poslom okupirane roditelje kakve imaju i moja djeca, a to mi nikada nije bio smisao Božića.
Možda će zvučati čudno ili nezahvalno, ali ja ne volim 12. mjesec, bez obzira što je 'blagdanski' i što je za mnoge najljepši.
Eto meni nije i nikada mi nije bio najljepši, pa valjda zbog toga imam napade odbojnosti prema njemu i želju da ga prespavam.
Astrološki gledano, Sunce mi u to vrijeme tranzitira 8. područje i tamo se ni najmanje ne osjeća dobro te se, samim tim, kod mene javlja pad imuniteta, energije i općenito vlada nedostatak 'životne radosti ' koja je kod mase, sveprisutna. Imam potrebu povući se u nekakav topli kutak i radovati se snijegu, ako se pojavi ...a 'strefi' me sve, samo ne mirovanje.
"Dragi uđimo uštedjet ćemo 40 posto!", a muž će..."Draga ako ne uđemo uštedjet ćemo 100 posto!!".
Čim prođu Svi sveti i u trgovinama ugledam Božićne ukrase meni padne mrak na oči jer, od tada, kod nas, točnije u mojoj obitelji, kreće vrijeme najveće akcije. Pod riječ 'akcija' podrazumijeva se naša 'razasutost' na sve strane, posla bude kao u priči. Kada su svi 'debelo' u praznično-blagdanskom raspoloženju, odlaze ranije s poslova, uzimaju bolovanja ili slobodne dane, koje nisu uspjeli iskoristiti tijekom godine, mi ne znamo gdje nam je glava.
Da, znam, mnogi bi pozavidjeli na tome što se ima posla ali to je jedini dio godine koji po meni treba biti usmjeren na dom, obitelj... općenito na svojevrsno mirovanje od svih događanja tijekom godine tako da bih se rado mijenjala sa svima onima kojima je u to vrijeme... dosadno!
Uvijek sam se divila kako netko opere prozore mjesec dana prije Božića, povješa lampice po krovu, sredi kuću tjedan prije i onda mu ostanu samo kuhanje i kolači. Kod mene se sve radi zadnjih pet minuta, ako slučajno muž još nešto ne mora završiti na sam Badnjak.
S obzirom da smo privatnici nema plaće ni Božićnice nego se čeka da se nešto završi i naplati. Onda uvijek ista strepnja, hoće li se naplatiti ili će se netko sjetiti da se 'preračunao' i nema za naručeno jer mora platiti pečenku i djeci poklone.
Uvijek ista priča, uvijek isti strahovi koji su utemeljeni na iskustvima iz prošlih godina i ... zbog toga zato ne volim taj 12. mjesec!
Ne volim taj presing koji na nas vrše trgovački centri sa svim mogućim i nemogućim sniženjima. Ne znam kako drugi, ali kao što rekoh, mi u to vrijeme imamo samo jako puno posla, a nikad manje novaca, jer taj novac, od silnog stresnog, tempa, dođe, ili na staru godinu, ili tek sredinom siječnja, kad više ništa ne znači.
Ono što je u očima djece 'sretan' Božić, na žalost, još uvijek se među njima mjeri time koliko je tko dobio pod bor.
Ne da ne znači, uvijek znači, ali tad je kasno za šopinge, lampice i mirnu atmosferu pa nema onu svrhu za koji je trebao biti namijenjen. Naime, kada novac ne dođe u onom trenutku kad treba, zbog kašnjenja izgubi svoju vrijednost jer i sniženja nas sva obiđu.
Jedino što je tad kod nas na sniženju je 50 posto manje snage, volje i vremena koje imamo jedni za druge i to je najtužnije.
Što vrijede sniženja koja nas samo natjeraju da se zadužujemo, kako ne bismo propustili jedinstvenu priliku kupiti ono što nam se sviđa, po puno povoljnijoj cijeni, a zapravo nas svako to sniženje skupo košta.
Nedavno je netko na fejsu stavio zanimljivu 'sličicu' gdje muž i žena prolaze kraj izloga na kojem piše - Sniženje 30-40 posto... na što će žena...
"Dragi uđimo uštedjet ćemo 40 posto!", a muž će..."Draga ako ne uđemo uštedjet ćemo 100 posto!!".
Eto nekako mi je taj humor došao kao utjeha ako i ove godine zakasnim na sniženja, gdje sam zapravo nečijim gubitkom ja na dobitku.
Ali svejedno i dalje ne volim taj 12. mjesec.
Ne volim ni zato što smo u stanju pristajati na sve i svašta ne bismo li uspjeli našoj djeci omogućiti koliko toliko 'sretan' Božić, ponizno se odričući svoga vremena u korist tuđe potrebe.
Ono što je u očima djece 'sretan' Božić, na žalost, još uvijek se među njima mjeri time koliko je tko dobio pod bor. Oni se ne zamaraju time koliko su mama i tata kod kuće, jesu li dobili plaću, jesu li se kod nekoga zadužili samo da bi njima osmijeh izmamili kupivši sve ono što je bilo na listi za Božičnjak niti vlada li 'topla obiteljska atmosfera'.
Odavno je pojam 'topla obiteljska atmosfera' samo priča iz filmova gdje stvarnost ima sasvim drugačiji scenarij.
Možda mi zbog toga toliko fali taj mir, to zajedništvo, pa makar pod borom bile samo čokoladice...
Koliko je samo nas koji smo se spremni poniziti, tražiti i novac unaprijed, nudeći se ostajati duže na poslu za koju kunu prekovremenog rada, raditi i ono što nam nije u opisu posla samo ne bismo li njima omogućili bolje nego što smo imali mi.
A mi, mi smo uvijek imali manje (tako nam se barem činilo) jer nismo znali na koji način su naši pokloni dolazili pod bor, koliko se za njih trebalo odricati pa i neku ratu kredita preskočiti te nam se činilo kako oni drugi imaju bogatijeg 'Božičnjaka' ili mi nismo zaslužili više.
Da smo sve to znali tada bi nam i ono malo bilo puno.
Ne znaju ni današnja djeca jer to ni ne bi trebali znati, na njima je da se raduju.
Zbog toga sad želimo raditi više da naša djeca imaju bolje, a samim time mi postajemo gori jer ih ne znamo uvjeriti da su ljubav, zajedništvo i toplina doma najveći pokloni.
Ja sam imala poklone, one velike što se dobivalo u tatinom poduzeću i još pokoji s one liste za Božičnjaka, ali sam imala poslom okupirane roditelje kakve imaju i moja djeca, a to mi nikada nije bio smisao Božića.
Možda mi zbog toga toliko fali taj mir, to zajedništvo, pa makar pod borom bile samo čokoladice...
Eto, zbog svega toga, ja baš i ne volim taj 12. Mjesec, ali unatoč tome... volim Božić!
