„Povijest slavi bojna polja,na kojima nas zatječe smrt,
ali ona ne govori o žitnim poljima,
od kojih živimo;
Ona poznaje imena nezakonite kraljevske djece,
ali nije kadra da nam priča o porijeklu pšenice.
Kakva li puta ljudske gluposti!"
Henri Fabre

ZLATE se ovih dana žitna polja u Slavoniji. Bilo bi pravedno da se Brod oduži za to bogatstvo pa se nasuka na te zlatne valove svakim pedljom zemlje koja ga okružuje, ali nije tako. Tek poneko polje sja poput Sunca.

Duga je povijest pšenice i njena važnost u životu čovjeka. Od vremena kad je čovjek otkrio plug, „nikad nije silom koja mijenja, pokrio tako mnogo zemljine površine kao oranjem!"

„U obijesti uze jedan od muškaraca motiku i zabije je tako duboko u bašteno tlo, da je nitko više nije mogao iščupati, pa čak ni onda, kad su je mnogi u isti čas zajedno vukli. Tada, dok su se svi smijali i vikali, uze domaćin bika i priveže ga neraskidivim vlatima za upola iščezlu motiku. Bik upre i stade vući i potezati. Ali nije potezao odozdo prema gore. Vukao je motiku vodoravno preko tla bašće i izrovao brazdu. A ljudi su promatrali, kako se zemlja para kao neka haljina. I počeše se bojati, i bika i motike."

„ Idućeg dana htjedoše brazdu zasuti kao da se ništa nije dogodilo. Ali ih je žena u tome spriječila govoreći: Dopustite da jednom polegnemo muško pored ženskog, muško sjeme mnogih trava u krilo matere zemlje. I muškarci učiniše, što su žene već odavno činile. Molili su zemlju da im oprosti, što su je rasjekli, i darivali je kojekakvim darovima. Bojali su se, da će se zemlja rastvoriti i sve ih proždrijeti. Ali se dogodilo drukčije. Zemlja je blagoslovila one, koji su pomogli njenoj moći rađanja: sve je poraslo više, zelenije , bogatije. I oni su joj otada uvijek pomagali."

„I on objavi kao svoje mišljenje:
Tko sam učini da izniknu dva klasa ondje,
Gdje je prije toga stajao samo jedan,
Taj biva za čovječanstvo,
A naročito za svoju domovinu,
Zaslužniji od svekolike proklete rase političara zajedno."
„Gulliverova putovanja", Johnathan Swift

„ 6000 godina kruha", Heinrich Eduard Jacob,
Kultura – Zagreb, 1957

Proteklih dana, zahuktala se na portalu rasprava o imenima ulica. Pribrajaju se i oduzimaju zasluge, uz imena i djela se prosipa žuč ili posipa cvijeće. A svi smo složni da ima netko, tko nas nikada nije iznevjerio, povrijedio, doveo u pitanje. Slavonska zemlja….ona samo šuti i daje. Ne bi li se ulice trebale zvati po žitu, žeteocima, klasju…?

Kako često spominjemo bajke, bolje i lošije, kad je Brod u pitanju, možda ima jedna koja to ne bi morala biti. Zasadišmo mnoštvo cvijeća i zaista ga je predivno vidjeti, grad je ljepši nego ikad! Ali kada ulazim u Brod nakon dužeg izbivanja voljela bih vidjeti jedan mali, mali komadić zemlje, cvjetnjak… sa nekoliko klasova žita, suncokretom i lozom bundeve. Da znam da sam tu..

…jer kako kaže Škoro:

„Ne vjeruje srce pameti, pa me tjera tamo gdje si ti!"