Kujica Mimi bila je gotovo kao član obitelji. Svi su je pazili i mazili od prvog dana otkako je ušla u dom ministra zdravstva. Čak bi se moglo reći da je među članovima ministrove obitelji

vladala neka vrst skrivenog natjecanja tko će pridobiti više njene pozornosti i uz čije će noge ili u čijem će krilu provoditi više vremena. Imala je poseban status: za razliku od međusobnih odnosa članova obitelji, psića Mimi svi su obožavali.

A sada, ministar zdravstva stoji pred veterinarskom ambulantom osjećajući laganu zebnju, mada je znao da kujica Mimi neće trpjeti nikakvu bol. Sve se to radi pod anestezijom, sve je brzo gotovo i oporavak psića bit će brz i lagan. Ali ministar zdravstva zbunjeno gleda namrgođenog veterinara kako ga neprijateljski promatra preko naočala s debelim staklima.

- Ne možemo to učiniti. Ne radimo kastracije i sterilizacije.

- Ali… - počne zamuckivati ministar zdravstva - na popisu zahvata koje radi vaša ambulanta nalaze se i kastracija i sterilizacija.

- Znam - reče otresito veterinar. - Ali jedno je što piše, a drugo je ono u praksi.

- Ne razumijem - kaže ministar zdravstva. - Ako nešto piše trebalo bi biti onako kako je i napisano.

- Priziv savjesti, gospodine ministre. Mi veterinari pozivamo se na priziv savjesti. Ne želimo ukloniti reproduktivne organe kućnih ljubimaca. Pogledajte tog vašeg divnog psića. Nije li vam ga žao? Ne biste li uživali u njegovim potomcima? Zamislite četiri, pet malih psića kako trčkaraju oko vašeg psa, kako li se ono zove?

- Mimi - reče ministar zdravstva dok mu veterinar s neskrivenim izrazom netrpeljivosti na lici zalupi vrata pred nosom.

- Priziv savjesti - reče ministar dok je ulazio u automobil noseći pod rukom psića Mimi. Supruga ga je gledala zbunjeno.

- Morat ćemo u neku drugu ambulantu. Ovdje odbijaju zahvat, kažu: priziv savjesti.

Supruga šuti, pa nakon nekog vremena veli:

- Nečuveno. Skandalozno. Ali kad smo već u kolima i kad sam te napokon ulovila hajde da skoknemo do krznara, vidjela sam neki dan predivnu bundu u izlogu.

- U redu - reče nimalo oduševljeni ministra pomazivši psića koji radosno zalaje udobno se smjestivši u krilu ministrove supruge.

- Pogledaj, zar nije predivna - reče desetak minuta kasnije ministrova supruga pokazujući izloženu bundu u izlogu krznarske radnje.

- Dvadeset pet tisuća kuna - reče neljubazno prodavačica kad su ušli u salon i kad je ministrova supruga prstom pokazala na bundu od nerca, pitajući za cijenu. -  Ali, ja to ne prodajem.

- Ne prodajete? - reče iznenađeno ministrova supruga. - Kako to mislite: Ne prodajem.

 - Lijepo. Priziv savjesti. Pozivam se na priziv savjesti. Zamislite koliko je životinjica platilo glavom da biste se vi šepurili u njihovu krznu.

- Čekajte - umiješa se ministar zdravstva. - Ovo je potpuno ludilo. Radite u krznarskom salonu a ne prodajete krznene bunde.

- Priziv savjesti - reče drčno prodavačica. - Dođite poslije podne kod kolegice, možda vam ona proda. Ja neću, meni to savjest ne dopušta. Borim se za prava životinja i ne pada mi na pamet prodavati bunde od njihovog krzna.

- Ali, čekajte, pa to vam je posao. Vi radite u krznarskom salonu…

- Imam pravo na priziv savjesti - reče neljubazno prodavačica i prstom pokaže prema vratima.

Zbunjeni ministar i njegova supruga bez riječi sjedoše u automobil. Psić Mimi radosno zalaje.

- Baš neki ludi dan - reče ministar. Supruga je snuždeno sjedila na suvozačkom mjestu i nježno milovala psića.

Desetak minuta kasnije njihov se automobil zaustavlja pred razvikanim restoranom. Na ulaznim vratima piše dog friendly. Psić Mimi veselo maše repom dok ministar i njegova supruga slijede konobara koji ih vodi do stola kraj prozora.

- Mi bismo stejk - reče ministar. - Ribeye za suprugu, T-boneza mene. Ili, čekajte, ja bih ipak radije NY strip. Srednje pečeno - reče ministar zaklapajući jelovnik.

- Neće moći - reče konobar.

- Kako? Pa vaš je restoran poznat po stejkovima!

- Priziv savjesti - odvrati hladnokrvno konobar. - Kuhar je vegan, a ja vegetarijanac. Ne radimo s mesom.

- Ovo još nisam čuo - zgranuto će ministar zdravstva. U steak houseu konobar i kuhar izgovaraju se na priziv savjesti. Nečuveno. Nudite u jelovniku odreske, a ne poslužujete ih.

- Priziv savjesti. I kuhar i ja preziremo mesoždere poput vas. Imamo puno pravo na priziv savjesti.

- Dovraga - reče bijesno ministar ustajući od stola. - Ovo ovdje nema nikakvog smisla. Idemo u Sloveniju.

Na izlasku iz restorana ministar zdravstva tresao se od bijesa.

- Dosta! Dosta! Dosta! - urlao je iz sveg glasa. - Ako ne može u Hrvatskoj, može u Sloveniji. To je ionako samo pedesetak kilometara dalje.

* * *

- Smiri se dragi - reče ministrova supruga promatrajući njegovo znojem orošeno čelo. - Mora da si nešto gadno sanjao. Vikao si: Dosta! Dosta! Dosta!. Smiri se, dragi. Ustani, skuhat ću ti kavu, sve će biti u redu.

Ministar protrlja uči i sjedne u krevetu. ''Kakav odvratan san, prava noćna mora'', pomisli.

- Znam dragi da je danas prosvjed onih antikrista koji zagovaraju pravo na pobačaj. I znam da su taj prosvjed nazvali ''Dosta!'', pa ti je to valjda došlo u san. Ali ne boj se, sve će biti u redu. Budu li tražili tvoju ostavku, ti po običaju samo odmahni rukom.