DANAS se veliki broj ljudi u svijetu deklariraju kao vjernici. U Aziji, Africi, Europi…ali ništa manje ni u Lijepoj Našoj. Tri su religije koje mahom dominiraju u svijetu, one abrahamovske – židovsto, kršćanstvo i islam, a nisu zanemarive niti one manje religijske zajednice. Svaka vjerska zajednica ima isti cilj – učiti čovjeka dobru. Svaka vjerska zajednica ima i svoje objekte ili hramove koji su prvi simboli svake religije. Danas su ti hramovi često raskošni i sazdani od luksuznih materijala. Osim što su simboli određene religije, vjerski hramovi služe i za zajedničko obavljanje molitve pripadnika religije.

Dakle, vjerski objekti su mjesta okupljanja i sastajanja gdje se uči, odnosno vježba kako biti bolji čovjek. Okupljanje u vjerskim objektima nije puka forma, takva vrsta susreta ima daleko dublji značaj.

Kada se ljudi okupljaju ili sastaju, onda postoje i određena pravila ponašanja. Dolaskom u zajednicu vjernici nemaju istu onu slobodu kao kad su na ulici. Svoj komoditet dijele s drugima. U vjerskim objektima nitko nema sve što želi, ali svi imaju isto – zajednicu koja ih uči i pomaže kako postati ono što žele.

Hramovi su najdraža mjesta Bogu. Iz hramova trebaju izlaziti riječi mira i ljubavi. Često su u povijesti ova mjesta bila su polaznice za pokretanje ratova jednih protiv drugih ili trećih. Hramovi ne bi smjeli pripadati nikome, ali zato bi svi vjernici trebali pripadati hramovima. Hramove ne bi smjelo zanimati jesi li siromah, bogataš, koje si boje kože, rase i kojim jezikom govoriš. Za hramove najbolji su oni koji imaju najveću svijest o Bogu. Drugim riječima, najbolji su oni koji najkorisniji svojim obiteljima, zajednici, društvu, ili jednostavno kazano svim ljudima.

U vremenima tjednih molitvi u svim vjerskim objektima vidjet ćemo veliki broj vjernika kako dolaze na zajedničke molitve. Pomislili bismo – današnji čovjek ima dosta veliku svijest o Bogu. Najbolji je prema svojoj obitelji, zajednici, društvu, prema svim ljudima. Međutim, kada se okrenemo tek tada vidimo koje je sve danas zlo prisutno u svijetu. To zlo dosta često dolazi od onih ljudi koji su u prvim redovima u džamijama, crkvama ili sinagogama.

Dok su vjernici na molitvama poredani i zbijeni jedni pored drugih, to šalje snažnu poruku – takvi trebaju biti i kada izađu i vrate se svakodnevici. Jer ako je svrha odlaska u Božju kuću raskinuti pakt sa đavolom, zašto ga nakon izlaska iz hrama opet puštati u život i s njim sklopiti savez.

Ako se vjernici svojim odlaskom u hramove pokoravaju volji Božjoj, zar je moguće da nakon izlaska se ogluše na pokornost onome koji ih je stvorio i toliko blagodati dao? Je li to vjerski? Je li moralno?

Vjerski objekti su mjesta odakle izlaze ljudi koji trebaju biti pokorni, brinuti o urednosti, čistoći i zaštiti životne sredine. Zar je moguće da isti ti ljudi ostavljaju divlje deponije smeća, zagađuju rijeke i potoke i ne mare puno o čistoći ni sebe niti svog mjesta boravka. Nije li to malo licemjerno?

Božje kuće – hramovi su veličanstvena mjesta. Dosta ljudi danas nije svjesno njihovog značenja, često ih gledaju kao umjetnička djela, dive se njihovoj ljepoti i na tome sve staje. Ljudi zaboravljaju da su vjerski objekti Bogu najdraža mjesta i da su samo to mjesta u kojima ljudi mogu postati dragi Bogu, a postat će dragi kada iz hramova budu izlazili korisniji za svoju obitelj, užu zajednicu, društvo i sve ljude na ovom svijetu.