SLAVONSKI Brod je uvijek imao i male ljude koji su nam u svijetu osvjetlali obraz. Mali, ali uspješni. Poći u nepoznato teško je. Ostaviti obitelj, rodbinu, prijatelje, domovinu, teško je. Doći među ljude drugačijeg jezika, mentaliteta, kulture, snaći se i biti uspješan, još teže je.

Naš lav afrički, obavljajući izvrstan posao među četrdeset milijuna crnaca polako postaje heroj Sudana. A gdje bi mu bio kraj ako treću po veličini afričku državu odvede u Katar na Svjetsko nogometno prvenstvo?

Ipak, priznati ćemo, čovjek se najbolje osjeća u svojoj kući, sa svojom obitelji, na svome gruntu, u svome vrtu. Uz susjede s kojima razgovara, kojima pomaže u nevolji, i sam dobije pomoć kada je u nevolji. Na svome jeziku lakše je zahvaljivati, i pitati, i pjevati, i šaliti se, i veseliti se...

U tuđem svijetu čovjek je pod većim pritiskom. Kada se bude vraćao u rodni zavičaj, svi će ga gledati posebnim očima, jer svi očekuju da se vraća kao veliki bogataš.

Nitko ne vidi njegove muke, i što je sve propatio da bi svojoj djeci priskrbio budućnost koja je njemu bila uskraćena. To mu nitko neće priznati, samo vlastita djeca koja su iskusila život svojih roditelja u tuđini. A još otići u Afriku i daleki Sudan. Prihvatiti biti izbornikom njihove nogometne reprezentacije. Da, to je naš čovjek, naš Brođanin, Zdravko Logarušić.

Rijetko možemo reći da smo u bilo čemu konkurenti u svijetu, osim u sportu. I svakako time smo ponosni. A mi smo ponosni posebno na naše Brođane. Jedan od njih je naš sugrađanin Zdravko Logarušić. „Mali" i jednostavni čovjek. Nikad nametljiv. Ali vrijedan, uporan u poslu, koji od vrijednog mrava prerasta u lava afričkog.

Otišao je u Afriku 2009. godine. Radio je u Gani, Keniji, Angoli, Tanzaniji. U Gani je trenirao najjači klub Afrike, i iz njega je stigao do reprezentacije Sudana. Izbornik je sudanske nacionalne momčadi. Olimpijske momčadi i reprezentacije do 20 godina.

I prošlog tjedna uspio se plasirati u grupnu fazu afričkih kvalifikacija za nastup na Svjetskom prvenstvu u Kataru 2022. godine. Ostaje dug put do Katara, ali po prikazanoj igri, Zdravko sa Sudanom ima velika očekivanja.

Često kažu da je trenerski kruh isti kao i onaj rudarski, kruh sa sedam kora. Nikad ne možeš znati kamo će te put odvesti i do kad ćeš ostati. Jedan-dva poraza i kraj. Ali ne sumnjamo da ćemo našeg Brođanina gledati u Kataru 2022. godine.

I o ovakvim ljudima malo pričamo, a još manje pišemo. Uvijek nam više mjesta zauzimaju oni koji preprodaju „bijeli prah", oni koji su skloni raznim oblicima kriminala, a uspješni ljudi poput našeg Zdravka ostaju negdje na marginama. I koliko naš grad ima ovakvih i sličnih neispričanih priča.

I svi oni koji su otišli i koji odlaze, nadaju se i vjeruju u bolji život. Ako ne sebi, bar svojoj djeci. Ali što je zanimljivo, svi naši koji su otišli u druge zemlje, daleko su bolji i uspješniji u svojim poslovima nego kod nas. U čemu je tajna? Imamo kvalitetne stručnjake, izvrsne majstore, koji se olako odreknemo i dajemo drugima.

Naša zemlja je puna vrijednih ljudi kao što je naš Zdravko. Kako ih zadržati i njihovo umijeće i znanje „iskoristiti" za našu državu? Sjetimo se samo jedne izjave našeg poštovanog premijera koji reče: „U Africi bi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj." A mi vapimo za ljudima koji nas napuštaju zato što su prisiljeni to uraditi.

Ali naš lav afrički, obavljajući izvrstan posao među četrdeset milijuna crnaca polako postaje heroj Sudana. A gdje bi mu bio kraj ako treću po veličini afričku državu odvede u Katar na Svjetsko nogometno prvenstvo?