ROĐEN onih dana kada je završio Domovinski rat. Rastao u tipičnoj raspadnutoj, nasilnoj i disfunkcionalnoj obitelji. Stasao na ulicama grada. Noćni izlasci i alkohol. Najbolji prijatelji sitni dileri, koje danas nazivamo „otprije poznati policiji". Koliko ih danas ima u našoj zemlji, a koliko u Slavonskom Brodu?

Jesmo li sigurni da se i nama, ne daj Bože, neće dogoditi Split u Slavonskom Brodu?

Sigurno nije lagodno živjeti u društvu i sredini kojoj ne vjerujete. Mnogi ne vjeruju ni u one koji bi nas trebali zaštiti. Tako se uvuče strah u kosti i teško da može izaći. Baš kao što je i izgubljeno povjerenje teško vratiti. Apsolutno je neprihvatljivo uzimanje pravde u svoje ruke. Nasilje ne može biti opravdano jer ono je put bez izlaza, a cijena je uvijek previsoka.

Nažalost, živimo u društvu u kojemu većina ne vjeruje u pravosudni sustav, kao ni u to da će oni koji su počinili kaznena djela za njih i odgovarati. Zašto je tomu tako?

Samo u ovome tjednu dobili smo odgovore na takva pitanja. Živimo u društvu u kojemu šestero nemoćnih starijih osoba izgori u požaru doma za starije i nemoćne. Živimo u društvu gdje ubojica usred bijela dana, u drugom najvećem gradu Hrvatske, hladnokrvno likvidira tri osobe. Jesmo li sigurni da se i nama, ne daj Bože, neće dogoditi Split u Slavonskom Brodu? Koliko smo mi zaštićeni i sigurni od takvih situacija. Jer, dovoljno je samo zadesiti se u krivo vrijeme, na krivom mjestu. Koliko je domova za starije i nemoćne osobe u Slavonskom Brodu toliko sigurno da im se ne može dogoditi ono što se dogodilo u Andraševcu.

I onda nam pošalju sliku s jedne velike fešte gdje zajedno sjede glavni državni odvjetnik i jedan optuženik za kaznena djela. I, opet, nikom ništa. Osim što se kod građana produbljuju nepovjerenje, ogorčenost i osjećaj nesigurnosti, dok frustracija i nezadovoljstvo također rastu.

Sitni, a i oni krupni dileri, oduvijek su 'poznati policiji', ali što nama vrijedi što su oni njima poznati. Posjedovati nelegalno oružje danas isto nije velik problem. Doći do oružja ponešto je lakše no u Drugom svjetskom ratu. I kad sve zbrojimo, zločin iz Splita nije nikakav šok niti nekakav nezapamćeni zločin, nego samo, nažalost, slijed događaja. I ono najgore, zločinci i ubojice kakav je i Filip Zavadlav, postaju ideali i uzori mladima. Još samo treba početi davati imena školama i kvartovima prema takvim likovima.

A koliko je tek nasilja za koje nikad nećemo saznati. Jer statistika poražavajuće govori kako jedna od tri žrtve nasilja nikome i nikad neće reći da je zlostavljana. I opet se šuti jer ne postoji povjerenje u sustav kažnjavanja. Ako i dođe do kazne, ona je preblaga, počinitelji su često pomilovani ili upućeni na 'društveno korisni rad'. Sudski postupci traju godinama, a počinitelji iz „uglednih" obitelji ili stranki uglavnom nađu utočište u nama prijateljskoj zemlji Bosni. I u ovakvim slučajevima žrtvama postajemo mi sami.

Želimo li skrenuti s takvog puta i uzeti kontrolu nad svojim životom - mijenjajmo sustav, zakone, pravilnike, političare (ma iz koje god stranke dolazili), mijenjajmo sve ono što ne funkcionira. Jer tko je siguran da i u Slavonskom Brodu ne čuči jedan Filip Zavadlav?

Odgovor na nasilje i kriminal ne može biti uzimanje kalašnjikova u ruke, već zajedničko djelovanje institucija. Kako će te institucije vratiti povjerenje - to je na njima. Ne preostaje im ništa drugo nego povratak tog povjerenja ili povratak vremenu „oko za oko, zub za zub". Nije više do nas.