Danas nismo u prilici često vidjeti nasmijana i vedra lica. Na licima ljudi često ćemo vidjeti tmurne izraze, ako ne i crne. Brige i problemi sustižu nas sa svih strana, skoro svakoga dana. 

Rađamo se, rastemo, razvijamo i postajemo odrasla i zrela osoba. Nadam se i pametna. Rijetki su oni koji će u tom razdoblju shvatiti i prihvatiti da životna putanja ima i svoj kraj, ma koliko dalek bio. Odlazak s putovanja koji se život zove neminovan je i istinit. Život je samo jedno putovanje, ima svoj početak, ali i svoj kraj. 

Danas kada se društvo moderniziralo, kada su tehnološka dostignuća dosegnula najveći stupanj, kada čovjek ima sve što poželi skoro samo jednim klikom, ipak kod ljudi vidimo nezadovoljstvo, brigu i tmurne izraze lica. U našoj unutrašnjosti nešto ne valja, nešto je zahladilo. I otupjelo u nama. Nema topline. Gdje je greška?

Rijetko kada razmišljamo zašto smo zabrinuti, zašto nam je nestao osmijeh s lica, zašto nas toliko briga lomi.

Zabrinuti smo uglavnom oko briga ovoga svijeta. Da, brinemo se toliko oko nečega prolaznog, kratkotrajnog, ma koliko god trajalo. Čovjek je samo putnik, a nije ni svjestan toga. 

Sve nas su rodili naši roditelji. Rađamo se, rastemo, razvijamo i postajemo odrasla i zrela osoba. Nadam se i pametna. Rijetki su oni koji će u tom razdoblju shvatiti i prihvatiti da životna putanja ima i svoj kraj, ma koliko dalek bio. Odlazak s putovanja koji se život zove neminovan je i istinit. Život je samo jedno putovanje, ima svoj početak, ali i svoj kraj. 

Putovanje je nostalgija. Putujemo iz svoje domovine i s nostalgijom se sjećamo. Putujemo od svojih prijatelja, s nostalgijom se sjećamo. Putujemo od svoje kuće i svojih voljenih, s nostalgijom se sjećamo.

Nijedan putnik ne bi se trebao vezati za ljepote putovanja, jer zna da će se opet vratiti tamo odakle je došao. Uvijek treba biti svjestan skorog napuštanja privremenog boravišta. Tako isto i čovjek – putnik na ovome svijetu - treba biti svjestan da je došao na ovaj svijet, i isto kao što je došao, da otići će s njeg'. 

Nijedan putnik ne želi vječno ostati u konačištima na putovanju, ma koliko ta konačišta bila lijepa za njega. Uvijek ima želju za povratkom odakle je i došao. Da bismo stigli do cilja, neophodno nam je putovanje. A svi mi, htjeli ili ne htjeli priznati, imamo taj cilj. 

Čovjek na ovome svijetu – putnik – ima li uopće želju za povratak u vječnost? Čovjek na ovome svijetu kao da nije putnik, kao da je vječan, kao da to njegovo putovanje, koje se život zove, nikada neće završiti. Gradi, gomila, laže i vara kako bi imao što više. Zar takav ne smatra sebe vječnim? Koliko je današnji čovjek – putnik – svjestan odlaska s putovanja?

Život na ovome svijetu možemo usporediti s lađom koja plovi morem. Plovi i putuje, a ne potone. Ovaj svijet je kao more, a čovjek kao putnik u lađi. Ukoliko bi dozvolio da voda uđe u lađu, potonuo bi, a ako dobro kormilari lađom, uspješno će svladati i najveće bure i stići do odredišta. I kako god lađa ne bi mogla ploviti bez mora, i ne bi stigla do odredišta, isto tako i čovjek ne može bez ovoga svijeta stići do vječnosti. Jer je poslan ili rođen na ovome svijetu da bi stigao do vječnosti. 

Osoba koja živi u svojim iluzijama da je vječna na ovome svijetu, lišena je duhovnosti u potpunosti. Takva će osoba tražiti utjehu u ispunjavanju svojih prohtjeva. Ali će na tom putu, kojeg život zovemo, uvijek biti nezadovoljna, često tmurnog izraza lica. 

Srce takve osobe često će oboljeti od teških bolesti kao što su pohlepa, škrtost, samoljublje, zavidnost, mržnja.

Takva osoba ne zna voljeti, nema milosti, ne misli na druge, ne zna dati, ne zna pomagati, ne zna poštovati tuđa prava. Sve radi samo da sebi ugodila. 

U nutrini takve osobe, ma koliko god se odavala kao emancipirana i kulturna, krije se samo divljaštvo. Slika današnjeg društva jasno nam pokazuje sve ovo.

Život na ovome svijetu nalik je kući s dvoja vrata. Na jedna uđemo, a na druga izađemo. Sva raskoš ovoga svijeta traje samo do izlaznih vrata. I to je život. 

Kroz kuću ovoga svijeta mnogi su prošli, i vladari, i kraljevi, mnogi narodi, i bogati, i siromašni. Gdje su sada? Gdje smo mi? A gdje ćemo sutra biti?