U ponedjeljak i utorak bio sam prisutan na dvije sahrane. Ispraćali smo dvije mlađe osobe po našem ljudskom računanju životnog vijeka. Nitko od nas ne voli kada sazna da nekog nema više među nama. Ali takve situacije nas bar malo tjeraju na promišljanja.

Koliko god život bio začarani krug, čovječe, nisi ovdje bez svrhe, pa da si i od majmuna postao. Tu si da činiš dobro u što god vjerovao ili ne. Tu si da voliš, pokazuješ i širiš ljubav. Da pomogneš, poštuješ. Koliko god imao obaveza, ukradi negdje vremena i budi s onim koje voliš, koje cijeniš, poštuješ. U suprotnom sigurno će doći dan kada ćeš se kajati nad sudbinom i kazati: „Eh, da je samo još jedan dan bio ili bila."

Ljudi, neki će reći čudna vrsta. Po nekima su nastali od majmuna, a po drugima Bog ih stvori. Jedni drugima su prijatelji, ali i neprijatelji. I zlotvori i dobrotvori. Svakakvih nas ima. I tom čovjeku predodrediše Zemlju kao mjesto boravka. Samo privremenog. 

Zemlja, na kojoj je čovjek, nije njegovo vječno boravište, ni stanište, ali ni krajnje odredište. Boravak na Zemlji samo je jedna usputna stanica. Čovjek je samo stranac na ovome svijetu, gost ili prolaznik. 

Svi znamo da na ovome svijetu imamo život. Ali taj život nije vječan. Ima svoj početak i svoj kraj na ovome svijetu. Da bi bolje razumjeli prolaznost, prije svega moramo znati što je to život. Teško da postoji definicija što je život. Rodiš se, rasteš, porasteš… Što dalje? Živiš. Netko živi ovako, a netko onako. I ovome i onome prođe život. I dođe kraj. 

Život je hod između dvoja vrata u jednoj prostoriji. Taj razmak, odnosno hod od jednih do drugih vrata, traje različito dugo, odnosno kratko. Možemo doći do zaključka kako je život na ovome svijetu jedan začarani krug iz kojeg ćemo na kraju svi izaći. Za nekog će izlazak iz tog kruga biti dobar, a netko će imati strah. Ali realnost je istina da ćemo svi napustiti začarani krug kojeg životom zovemo.

I svakog dana netko ode. Nikad se ne vrati. Napusti nas. Ostavi puno toga nedovršenog, neispričanog… 

Za nas, koji smo još živi, tada nastupi tuga, nevjerica, plač… I kad bolje razmislimo, ne plačemo zbog njega ili nje, jer naše suze njima niti odmažu niti pomažu. Ustvari, plačemo zbog sebe, jer smo svjesni gubitka. Svjesni onoga što smo još mogli zajedno uraditi, dogovoriti, pričati… Plačemo jer smo za puno toga uskraćeni i zakinuti bez njega ili nje.

I uvijek kada nas netko iznenada napusti, kada nam „isklizne" iz ruku koliko god ga čuvali, pomislimo: "Eh, da je samo još jedan dan bio ili bila."

Tada nas tješe misli kako je sada ona ili on na boljem mjestu. I to nas bar na trenutak utješi. Bar dok stojimo na kapijama ulaska u drugi svijet i slušamo govore svećenika.

Naše promišljanje traje tada. Traje nekih sat vremena. I opet se vratimo gdje smo bili i prije dolaska na ispraćaj njega ili nje. Brzo i lako zaboravimo da ćemo i mi biti ispraćeni.

Koliko god život bio začarani krug, čovječe, nisi ovdje bez svrhe, pa da si i od majmuna postao. Tu si da činiš dobro u što god vjerovao ili ne. Tu si da voliš, pokazuješ i širiš ljubav. Da pomogneš, poštuješ. Koliko god imao obaveza, ukradi negdje vremena i budi s onim koje voliš, koje cijeniš, poštuješ. U suprotnom sigurno će doći dan kada ćeš se kajati nad sudbinom i kazati: „Eh, da je samo još jedan dan bio ili bila."

I kada odu oni koje volimo, poštujemo, cijenimo,... oni do kojih nam je stalo - bit ćemo tužni, plakat ćemo. Ali imat ćemo bar mirnu savjest i čisto srce, jer smo voljeli, poštovali, cijenili i poklonili svoje vrijeme njemu ili njoj.

U utorak, veliki broj Brođana ispratio je s ovoga svijeta učiteljicu Mirnu. Mirna je bila više od učiteljice. Predano, uz posao koji je radila, voljela je crkvu, obitelj i glazbu. Po našem, ljudskom računanju životnog vijeka, živjela je kratko, četrdeset i dvije godine. Ali mnogi ljudi ne bi uspjeli uraditi za stoljeće što je Mirna uradila za nešto više od četiri decenije. Tugovat će i obitelj, i kolektiv u kojem je radila, i crkva koju je skrušeno voljela. Ali i obitelj, i kolektiv, i crkva, bit će ponosni što su imali takvog člana.

Koliko god nerado prisustvovali posljednjim ovosvjetskim rastancima, na njima puno toga možemo naučiti, razmisliti i izvući pouku. Dok još imamo vremena. Jer i mi možemo nekome „iskliznuti" iz zagrljaja, koliko god nas čuvali, i otići bez pozdrava, nedovršenih poslova, razgovora… Nikad ne znamo u kojem trenu će nam se vrata začaranog kruga otvoriti. Danas Mirna. Sutra, ja, ti… Jesi li pripremio što ćeš ponijeti?