KAŽU da je zdravlje najvrjedniji dar čovjeku. Često nismo ni svjesni tog velikog dara. Svjesni postajemo tek onda kad nam zdravlje bude narušeno, odnosno, kad postanemo bolesni. Tad uviđamo taj najveći dar. 

Ovo je treća godina kako se ovaj dan obilježava u znaku pandemije korona virusa. A tako jedan mali virus je samo razotkrio koliko su zdravstveni sustavi u svijetu loši i koliko su nepripremljeni na nešto tako ili slično. Od ovog virusa do sada je umrlo preko šest milijuna ljudi u svijetu.

Svake godine sedmi dan ovog mjeseca obilježavamo Svjetski dan zdravlja. 

Od 1950. godine Svjetska zdravstvena organizacija pokušava kroz određenu zdravstvenu temu podići svijest. Ove godine, Svjetski je dan zdravlja obilježen pod sloganom - 'Naš planet, naše zdravlje'. Valjda su nam htjeli kazati kako su zdrav okoliš i čist zrak nužni za naše zdravlje. 

I lijepo je kad oni brinu o nama.

Lijepo je također znati kako u Statutu Svjetske zdravstvene organizacije, a koji je donesen još davne 1948. godine, stoji da: „…je uživanje najvišeg mogućeg zdravstvenog standarda jedno od osnovnih prava svakog ljudskog bića bez obzira na rasu, vjeru, političko uvjerenje i ekonomski ili socijalni položaj. Zdravlje svih naroda od osnovne je važnosti za mir i sigurnost, a ono ovisi o potpunoj suradnji između pojedinca i države. Za postignuće najvišeg stupnja zdravlja neophodno je da se svim narodima omogući korištenje tekovina medicinskih znanosti. Za poboljšanje zdravlja od velike je važnosti dobro upućeno javno mnijenje i aktivna suradnja javnosti. Vlade su odgovorne za zdravlje svojih naroda, koje mogu osigurati samo provođenjem odgovarajućih zdravstvenih i socijalnih mjera."

Od toga je prošlo više od sedamdeset godina. Duboko kročimo stazama novog tisućljeća. Gdje smo dosad stigli, odnosno, koliko je ispunjeno od propisanog ovom deklaracijom.

Prema njoj, ne bi se trebalo dogoditi da netko umre zato što mu je nedostupan neki lijek. Zar nismo svjedoci da ponekad pacijent umre jer njegov neophodni lijek za život nije na kojekakvim listama. Tek tako - biva odbijen. Začas hladno viknu: "Sljedeći!". Takvi bolesni ljudi prepušteni su sami sebi. Koliko umiju i koliko se uspijevaju snaći. Često vidimo kako se otvaraju humanitarni telefoni ili se organiziraju koncerti, utakmice,... Ovakvi događaji govore nam kako država zakazuje u ispunjenju osnovnih ljudskih prava.

Treća je ovo godina kako se Dan zdravlja - paradoksalno - obilježava u znaku pandemije koronavirusa. Jedan tako mali virus razotkrio je  sve manjkavosti zdravstvenih sustava u cijelom svijetu i njihovu nespremnost, nepripremljenost. Od tog je virusa dosad umrlo više od šest milijuna ljudi u svijetu. Kolikogod on bio opak i ubojit, nije isključena ni odgovornost zdravstvenih sustava za veliki broj izgubljenih života.

I dok nam korona polako prolazi i odlazi, dolaze nam novi problemi – poskupljenja. Kažu nam da ćemo od sutra živjeti normalno, kao nekad. Hvala im na tome, zaželjeli smo se normalnog.

Pitanje je, tek, koliko će ono što slijedi biti normalno.

Strahujem od pitanja - Je li bolje bilo živjeti s koronom i plaćati gorivo sedam kuna ili je bolje živjeti bez korone, a gorivo plaćati petnaest kuna?

Je li bolje bilo s testom ili COVID potvrdom putovati jeftinije, ljetovati i zimovati ili sada putovati bez potvrda, a plaćati sve dosta skuplje? Koliko će ljudi uopće biti u mogućnosti ljetovati ili zimovati?

Je li bilo bolje pod maskom davati za ulje deset kuna ili ga sada bez maske plaćati preko dvadeset kuna?

Ima li išta ljepše i vrjednije od činjenice da znamo kako su ljudi oko nas zdravi i sretni. A jesmo li mi, uistinu, zdravi i sretni? Ili je to samo privid? Možda nam se sutra, po ukidanju gotovo svih mjera vezanih za pandemiju koronavirusa, vrati i zdravlje. A ako nam se ono vrati, sigurno dolazi i sreća. Jednostavno.