PROBUDIŠ se ujutro i prvo što pomisliš - imaš mir. Koliko je samo jutros majki u Ukrajini i Rusiji oplakalo svoje sinove. Za što? Rat.

Rat, ta grozna riječ za mnoge od nas. Rat, ma  koliko bio i opravdan, ako uopće može biti opravdan – zločin je.

Nikakve zapovijedi ili materijalna iskustva nisu dovoljna čovjeku da shvati i razumije što je mir.

Jer i definicija rata govori da je to nasilan, oružani sukob između dvaju ili više država, saveza ili većih društvenih skupina, od kojih je barem jedna strana vojno ustrojena, opremljena i naoružana. 

A skoro svaki rat se pokreće iz interesa, tek poneki iz straha ili časti. Da bi cilj rata bio uspješan mora se uništiti protivnik ili mu nametnuti političku volju. Nerijetko se ubija i protjeruje stanovništvo, kako bi se promijenio identitet nekog područja. Čak isti onaj čovjek koji sebe smatra humanim bićem spreman je počiniti i genocid i isti taj genocid nijekati.

Ako pitamo bilo kojeg čovjeka – može li se uspoređivati sa životinjom – odgovor bi sigurno bio negativan.

Sigurno smo gledali neke životinje kako se bore između sebe. Pijetlovi ili ovnovi. Tuku se i zalijeću jedan na drugog. I kad sve to završi svatko na svoju stranu. Zar nije čovjek životinja koja skoro cijeli životni vijek živi kroz borbu, živi na račun drugih, jede i razmnožava se, boji se drugih i mrzi druge. 

Čovjek je, kao najizvrsnije humano biće, osmislio nekoliko glagola bez kojih ratni cilj nije moguć: uništiti, ovladati, zauzeti, zarobiti, ubiti, protjerati, pobijediti.

Nerijetko narod bira političke lidere koji će postati veliko zlo, kojima će biti najveća slast koristiti glagole uništiti, ovladati, zauzeti, zarobiti, ubiti, protjerati, pobijediti. Zar je dovoljno kazati za sebe kako nikog ne mrzim, kako nikog nisam ubio, kako nikome ne želim zlo? Ne, to nije niti malo dovoljno. Nije dovoljno samo bježati od nečeg negativnog, već treba i učiniti nešto pozitivno. A za takve stvari imamo priliku svaki dan, i na svakom koraku.

Tisućama godina star poziv čovjeku je – ne ubij!

Vidimo da ovaj imperativ čovjeku – ne ubij – nije dovoljan da bi na Zemlji vladao mir. Nikakve zapovijedi ili materijalna iskustva nisu dovoljna čovjeku da shvati i razumije što je mir.

Rat, za mnoge nije zdrav, ali je poput alkohola i cigareta, ljekovit, izgleda posebno za Slavene.

Ne tako davno, jedan austrijski kaplar, netalentirani slikar, netalentirano je pisao u „Mojoj borbi" sljedeće: „Život je jedna džungla i bojno polje. Najbolje nacije trebaju ovladati i istrijebiti sve inferiorne nacije, i uopće sve ljude koji im stoje na putu. Srećom u velikoj nesreći, Auschwitz je ostao krvavo svjedočanstvo kuda ovakve ideje mogu dovesti. 

Iako je Auschwitz ostao svjedočiti krvave ideje jednog austrijskog kaplara, kako se takvo zlo ne bi opet ponovilo, za manje od pedeset godina javljaju se balkanski kaplari koji će u Vukovaru pobiti preko tristo ranjenika iz bolnice, samo zato što su pripadali „inferiornijoj" naciji. Isti ti balkanski kaplari počinit će genocid u Srebrenici i ubiti preko osam tisuća ljudi jer su pripadali samo „inferiornijoj" naciji. Jučer oni, danas ruski kaplan. A sutra?

Ako pogledamo kroz povijest, vidjet ćemo da su ratovi i genocidi bili pravilo, a mir izuzetak. I kada bi stigao mir, to je bio period da se čovjek posveti naoružavanju. Skoro da je čovjek ratove uzimao zdravo za gotovo, a mir je bio samo jedno privremeno stanje. Kada su ljudi, političari, vjerski službenici, poslovni, pa i obični ljudi planirali budućnost, skoro uvijek imali su i rat na umu. 

Jer, mir je doba u kojem sinovi sahranjuju očeve, a rat je doba u kojem očevi sahranjuju sinove.