Događaj iz Nove Gradiške, koji je zgrozio hrvatsku javnost tijekom uskršnjih blagdana, nije prvi, a s ovakvim sustavom, nažalost, niti posljednji. Ugašen je jedan nevini život. Zar je moguće da i mi koji ovo čitamo ljudima se nazivamo, a ista ta bića, dakle ljudi, ubili su svoje vlastito dijete?

Kako raditi predano svoj posao kada ti stranački uhljeb, polupismen, koji ne zna niti da abeceda ima trideset slova, određuje kako ćeš raditi? Jer oni su navikli naše probleme gurati pod tepihe, a njihov jedini problem je kako sačuvati udobnu fotelju za svoju guzicu. A ako uspije još ponegdje nešto 'lapiti', svakako je dobro došlo. 

Ovo je samo dokaz da je društvo duboko u moralnoj provaliji i kaljuži iz koje se teško može iščupati. A svjedoci smo kako iz dana u dan, u svim segmentima, srljamo, ne samo u provaliju, nego na njezino dno. Pa je li onda iznenađenje kada se ovako ili nešto slično dogodi? 

Ovo je samo još jedan od dokaza kako skoro niti jedan sustav ne funkcionira onako kako bi trebao. Nažalost svakodnevne crne vijesti samo okoštavaju ono što je već davno trulo. Ne treba biti niti veliki stručnjak, niti nešto posebno pametan za konstatirati da je u slučaju nesretne djevojčice iz Nove Gradiške bilo bezbroj grešaka koje su prethodile njenom tragičnom kraju. 

Svi se zgražamo, pozivamo i prozivamo odgovorne, ali uporno opet glasamo za polupismene, polupametne i one kojima je funkcija jedino bitno. Do kad?

Bilo je ovakvih i sličnih tragičnih situacija. I kako se završile? Vrijeme donese zaborav, dok se opet nešto ne dogodi. Kazali bi stari 'pojeo vuk magare'.

Mi smo odgojili generacije mladih, a odgajamo ih i dalje, koji su spremni bacati vlastitu djecu s balkona ili ih čak i ubiti. I svi smo krivci, svi smo zakazali kao društvo. I svi snosimo odgovornost. Ali posebno socijalne službe koje moraju prepoznati takve očeve i majke. Nažalost obično prepoznaju tek kada se nešto dogodi s tragičnim ishodom. Naravno, nisu krivci isključivo socijalni radnici, pogotovo ne oni koji predano rade svoj posao. Ali kako raditi predano svoj posao kada ti stranački uhljeb, polupismen, koji ne zna niti da abeceda ima trideset slova, određuje kako ćeš raditi? Jer oni su navikli naše probleme gurati pod tepihe, a njihov jedini problem je kako sačuvati udobnu fotelju za svoju guzicu. A ako uspije još ponegdje nešto lapiti, svakako je dobro došlo. 

Znamo da u životu nikad ne možemo sve predvidjeti, ali slučaj iz Nove Gradiške mogao je predvidjeti i svaki portir koji čuva skladište. Očito kada je u pitanju stranačko kadroviranje i kada je u pitanju politika, onda ne vrijede pravila odgovornosti. Zašto bi trebao odgovarati ako si član velike stranke? 

A da netko pokuša uvidjeti ovakve ili slične situacije kao što je ova u Novoj Gradiški, ili ih promijeniti, jednostavno bi bio proglašen političkim neprijateljem, rušiteljem sustava ili mrziteljem države. 

I onda jadan ministar, ni kriv ni dužan, što je od nekud doveden na mjesto ministra, samo sliježe ramenima. Jer valja sačuvati nekako fotelju. A Boga mi i guzicu u njoj. Jer takve guzice nisu navikle sjediti u neudobnim foteljama. 

I ima li smisla išta pisati o ovoj i sličnim tragedijama? Ima li smisla uopće spomenuti čovjeka koji je bio na čelu Centra za socijalnu skrb u Novoj Gradiški? Stidim se što sam čovjek, jer znam da je i on čovjek, ali samo kao biološko biće.

Ima li smisla išta kazati za sve one „poznate" u našoj državi koji su digli na noge i oplakuju smrt male djevojčice. Pa dobro, ali što je s nama nepoznatima? Me ne znamo oplakivati, nemamo suosjećanja? 

Ima li smisla komentirati jedan portal iza kojeg stoje mračni ljudi, a koji su za život od začeća, a od rođenja je onako kako mu biološki roditelji daju. I dalje, isti taj portal nastavlja s viješću kako je ubijena mala Romkinja. Nije bitno je li Romkinja, Hrvatica, Židovka… Bezgrješna djevojčica je čovjek. A ubio je opet čovjek, čovjek koji vodi ovakav sustav, i kome je najbitnije lojalna odanost velikim vođama stranačkih bandi. I tko je sljedeći? Možda ja? Ili ti?

Za kraj jedan poučan citat: „Ponekad nakon razgovora s nekim ljudima, čovjek osjeti potrebu prijateljski pomilovati kamen, osmjehnuti se drvetu u šumi, i s puno poštovanja skinuti kapu pred magarcem."