DANAS živimo u nekakvom čudnom svijetu. Svijetu bez pravila. Bez normi. Sve je dozvoljeno. Sve je moguće. Odemo na kiosk, kad tamo možemo kupiti smrznute lignje i ribu. Čujemo slastičar postao astronaut, muško postalo žensko, mesar ili pjevač postane političar. A tek kada postaneš političar, onda si glavna faca. Možeš što želiš. Možeš napraviti štalu za stoku i nju pretvoriti u vilu, a još je i ne prijaviti. A vjerovati u Boga. Da se razumijemo, ne možemo svi to. Moraš biti ministar da bi to uspjelo.

Kao da nam nije dovoljno velika temperatura, pa su nam ovih dana još podgrijali toplinu zraka kandidaturama za predsjednika naše države. Kao da nema drugih vijesti. Gledamo i slušamo svakakve analize. Te će ovaj ovako, te onaj onako.

Dakle, ključne vijesti ovih dana su kandidatura Zorana Milanovića za predsjednika, dok aktualna gospođa predsjednica još ne zna hoće li dobiti potporu MPT za istu kandidaturu. Pjevač, Miroslav Škoro, već sebe vidi na Pantovčaku. Ostaje dilema, ako gospođa predsjednica krene u lov po još jedan mandat, kome će na predizbornim teferičima pjevati izvjesni MPT. Možda će ipak pobijediti kumstvo. Ali u politici su često i kumovi izdavani. Ali ni to nije tako bitno kada si u politici.

Uostalom, tko još danas zna čemu služi predsjednik naše države. Zar nam treba cijeli taj predsjednički cirkus s pripadajućim dvorima, savjetnicima, osiguranjem, i ostalom florom i faunom. Čemu točno služi hrvatski predsjednik, to ne bi dokučili ni prekaljeni profesionalci Nacional Geographica. Čak je i slijepom crijevu lakše naći svrhu. A ono, kao što znamo i nema neku svrhu.

Među našim predsjednicima imali smo svakavih. I protivnike suradnje s Haagom i one koji su voljeli Haag. I one koji su brojali krvna zrnca. I onda s pravom pitamo - jesu li dosadašnji vladari s Pantovčaka, uključujući i aktualnu gospođu, bili barem malo bolji političari nego što je Škoro muzičar. Uglavnom nisu. Pa zašto onda ne bi i on mogao biti predsjednik. Sigurno će se u kampanji Zoran Milanović prisjetiti Škorinih stihova o likovima čija biografija neodoljivo podsjeća na ratnu prošlost njegovog „dede".

Škorini stihovi o dušmanima „čudnim ljudima, čudna imena", ili „sude mi, ljube moja, što volim svoje" iako svakakvih aluzija, šalju jasnu poruku o kome se radi te, ipak, dosta pitomije zvuče od stihova „Jasenovca i Gradiške Stare" MPT.

Eh ti izbori. Parlametnari, jedni, pa drugi. Pa stranački jedne pa druge, pa treće stranke. Pa predsjednički. Pa prevrat u jednoj stranci, pa u drugoj. Dakle opet novi izbori. Mi smo mala zemlja s puno izbora. Šteta samo što su u pitanju uvijek izbori u kojima profitiraju birani, dok birači uglavnom ostanu bez gaća. Jedino malo ljuti, što se vegetarijanci ne pobune udruženo zbog pokolja nedužnih janjića. Reklo bi se da su, kada su u pitanju izbori, neke grupacije malo licemjerne. I onda će nam slati poruke kako možemo nešto promijeniti. Ako ne promijenimo moramo opet čekati četiri ili pet godina. Ali lažu nas. Mi to možemo promijeniti kada hoćemo. Samo ne želimo. Lijepo nam je. Uživamo.

Gospođa predsjednica nam obeća prosperitet i blagostanje kao u Švicarskoj. I što dobismo. Od tih obećanja imamo samo rupe kao na švicarskom siru.

Borba za Pantovčak je počela. Već kreću duboke analize koliko Zoran Milanović može duboko zaroniti među glasače ljevice i centra. Zašto Kolinda čeka s objavom kandidature. Ili se sprema na novo radno mjesto. U Europsku komisiju. Možda je to trend. Kada se mi selimo iz Slavonije, pa se i političari ugledali na nas. Koliko jedan pjevač lakih nota, s povremenim izletima u domoljubne teme može pridobiti glasača. A nisu oni jedini. Čekamo ih još.

Možda iduće godine vidimo Škoru na Pantovčaku, a Kolindu na Eurosongu. Znamo svi da voli pjevati i naslikavati se. Posebno voli pjesme MPT. Možda joj se ispuni san. A u svemu tome možda životnu pobjedu ostvari Zoran Milanović.