DANAS živimo u vremenu erozije morala, istinoljublja, uzajamnog povjerenja u društvu, politici i poslovnom svijetu. Za Oscara Wildea, cinik je bio čovjek koji svemu zna cijenu, a ničemu vrijednost. Izgleda, danas smo postali svi cinici. Posjedujemo sve više stvari, ali smo svemu uspjeli smanjiti vrijednosti.

Kada zavlada nemoralno ponašanje, slobodno tržište rada, roba i ideja, za većinu ljudi to postaje glavni izvor „neslobode". Na njemu se sve može kupiti, prodati, bila to pozicija, vlast, posao, ljubav, moć, položaj, pravda, zdravlje, mladost, sportski uspjeh, sudska presuda... Imaš li dovoljno novca, možeš se izvući iz svake nevolje. Sveprisutna korupcija pokazuje što se događa kada se izgubi dostojanstvo. Danas je normalno da tzv. najbolji u nečemu zarađuju i sto puta više od učitelja, odgajatelja, liječnika ili znanstvenika. Ali što možemo, danas je takav odnos ponude i potražnje. Vjerujemo slatkim snovima, a živimo u gorkoj realnosti.

Većina ljudi osjeća da su moralne vrijednosti nestale, pa ne čudi rastuća potreba za duhovnim vođama, od Pape i Sai Babe, do Dalaj Lame. Što je ostalo od starog dobrog fair-playja, solidarnosti, brige za slabe, skromnosti, poštenja i časti. Kako samo staromodno zvuči Shakespeare, kada kaže, izgubim li čast, izgubio sam i samoga sebe. Koliko nas je još ostalo da nismo izgubili same sebe. Možda to i ne primjećujemo.

Danas često kažemo kako su vremena teška. I svi mislimo na materijalnu situaciju. No, sigurno je najveća kriza ona duhovna. I ono što smo zvali ekonomskom recesijom, prije bismo mogli kazati da je to duhovna recesija.

Vremena su kada ima ljudi, ali ljudi nestaju, nose neke proklete oklope i broje novac. „Ljudi" koji čine zlo ostalim ljudima, koji im žele zlo, koji zlo pišu, šire laži, izmišljaju. Oni se samo zovu ljudima, a u biti su živi oklopi. I kreature. Uvijek nečije. Na povodcu.

I da, broje novac, njemu robuju, namještaju si položaje, tlače poštene radnike, kradu od poštenog naroda, a pošteni narod njima uzvrati i da im glas na izborima. Žive za nekakve vile, u koje ponekad pretvore svoje štale, a drugi u svojim kućama imaju stotinjak kvadrata roštilja. Poneka žena kad se domogne državnog novca prebaci par milijunčića svojim frendovima za nešto. Nek im se nađe. Ponekad vozi i bez važeće vozačke dozvole. A imali smo i onoga čistača državne imovine. Očistio je državnu imovinu i otišao. Kažu, dosta njih za kaznu će sjediti u Saboru, za skromnu plaću, a neki će dobiti i poneku mjesečnu crkavicu od dvadesetak tisuća kuna do kraja godine. Pa nije to loše. Zašto i mi ne bismo imali vilu, roštilj, bazen, grdosiju od auta, ili cipele i odjeću od nekoliko tisuća kuna. I još se i ministrima nekada zvaše.

Dišu ti takozvani ljudu kojima je koža na licu debljine đona na zimskim čizmama... dišu, a nisu živi. Bez srca su, bez osjećaja, bez ljubavi. I ima ih sve više. I gdje je tome kraj.

A onda, ipak, tu i tamo sretnemo one druge, pa kažemo, 'majku mu, ipak ima ljudi'. Držimo se njih, „golih", odbacimo one s oklopima.

Držimo se sunca i topline, bježimo glavom bez obzira od hladnoće i zime. Ali ne one meteorološke, već ljudske.

Stoga, nije pametnom čovjeku danas čudno ili nejasno što gotovo svako drugo domaćinstvo ima psa, mačku, ili nekog drugog kućnog ljubimca. Istinita je poslovica, koju danas često čujemo: „Što više upoznajem ljude, to više volim životinje".

Zato kada nekome kažemo da je životinja te smo ga time htjeli uvrijediti, taj neka zna da mu je to najveći kompliment kojeg je mogao čuti.