A što je to grad? Kakav je grad Slavonski Brod? I što je još bitnije, kakvi su njegovi građani? Što određuje naš grad, što je to po čemu ga nose u sjećanju oni koji ga posjete ili oni koji kroz njega tek prođu, putujući nekamo. Razmišljam često o ovome, a posebno u danima kada naš grad slavi svoj rođendan. Nije lako pronaći prihvatljiv odgovor na ova pitanja.

Jedan je grad dovoljno složena i veličanstvena tvorevina koju različito definira svaki korisnik. Jer, za ekonomistu, grad je mašina za pravljenje profita i novca. Za političara, grad je koncentracija moći i utjecaja. Za arhitekta, platno za projektiranje i crtanje. Za rekreativca, trkača, grad je staza koju treba pretrčati. Za bankara, to je čvorište međunarodne trgovine. Za rođaka sa sela, grad je, pak, samo preglasna prometna gužva.

Obilježja jednoga grada njegovi su neboderi, parkovi, škole, vjerski objekti, ali ono po čemu najviše prepoznajemo gradove i razlikujemo ih jedne od drugih, jesu njegovi ljudi. U našem gradu ljudi su uvijek bili dobri, pitomi, vrijedni, voljni pomoći drugima. I lijepo je kada danas odemo u neki drugi grad ili državu i čujemo najljepše riječi o našim sugrađanima. Ali, nisu ni svi stanovnici gradova isti, ima i on malo drugačijih. Onih kojima je za sve uvijek netko drugi kriv.

A što grad predstavlja za vas koji ovo upravo čitate? Hoćete li na takva pitanja odgovoriti: 'Mene se ne tiče, neka drugi o tome razmišljaju i daju odgovore, meni je dobro.'? Uvijek mislimo kako neće nas. I ne tiče nas se ni grad niti njegovi stanovnici.

Znamo kako je naš grad već nekoliko godina proglašen najbolje uređenim kontinentalnim gradom u državi. Znamo da imamo i skoro najdugovječnijeg gradonačelnika. Našem gradonačelniku nije to kazna od nas. Dobiti nekoliko uzastopnih mandata na našoj turbulentnoj političkoj sceni nije lako. Ako netko misli drugačije, može probati na izborima. Pa gdje završi! Ali svaki grad pa i naš, koliko god imao dobrog gradonačelnika, nije lišen svakodnevnih problema. A k tomu još kod nas kada dodamo nečist zrak i ponekad zagađenu vodu, dođemo u situaciju da ni naš gradonačelnik ne može sam sve riješiti, mada se bori kao lav. Zato i je tu, zato i opstaje i ostaje. I za sve dobro zaslužan je. I za sve loše kriv je. Takav smo mi narod. Uvijek nam je kriv netko. Ali zato smo mi uvijek idealni i bezgriješni.

Nismo mi ti koji bi se našli u situaciji da kopamo po kantama, da klečimo pred ljudima i molimo za nešto. Da vadimo sve krunice, brojanice i tespihe, pregovaramo s Bogom i nagađamo se sa zvijezdama.

Gdje god se okrenemo, pročitamo, čujemo...sve crne vijesti. Truju nas lošim informacijama, pretpostavkama i činjenicama. Tako se slabo i vide ili čuju lijepe vijesti. A siguran sam da se svaki dan dosta toga lijepog dogodi. I ono lijepo što se dogodi, opet bi nas se trebalo ticati.

Ali, bilo dobro, bilo loše, nas ne tiče. A što nas se zapravo tiče?

Kako smo mi sposobni i radišni i, naravno, živimo svojim punim životima... razmišljajući koju ćemo majicu ili košulju danas odjenuti, što ćemo jesti, gdje popiti piće.

Mislimo - neće nas.

Mislimo imamo li mobitel koji podržava sve te aplikacije koje naši pokojni ne bi ni pokušali shvatiti u zamjenu za život. A mi smo danas pametni, a oni su bili zaostali - reći ćemo.

Imamo li karticu za rate, 4K ili UHD TV, dobar fotoaparat (jer valja život zabilježiti). Ionako neće nevolja na nas.

Od onih 30-ak pari cipela koje imamo, niti jedne nam nisu najudobnije za ovo vrijeme. Padne malo kiše, pa nam promoče i tako nas grozno nerviraju da je to nečuveno, strašno. A tek odjeća... pa od svega što imam od odjeće, ja nemam što obući danas.

Ali srećom, neće zlo i nevolja na nas pa brže-bolje prestanemo misliti o cipelama čim grane sunce i prebacimo problem na pravu stvar - kako izgledamo u kupaćem. E, to su problemi...jer neće na nas. To su neki drugi ljudi dotaknuti nevoljama, bolestima, neimaštinom, prljavštinom. To su tamo neki, bez imena i prezimena koji se i u ovom trenutku za život bore. Za dostojanstvo, egzistenciju, za čašu vode. Za prava svoje djece, za kakav-takav ležaj, za nešto protiv bolova.

To su neki drugi, dodirljivi... nesavitljivi, nestvarni. To smo MI.

Mi, koji smo dopustili da nas blagoslivljaju otrovima iz zemlje i zraka. Mi, koji brinemo sve brige svijeta, osim naših vlastitih. Mi, koji smo toliko mali, da nas, pa skoro, više niti Bog ne gleda. Mi, koji smo izgubili dostojanstvo, prodali se za papiriće raznih boja.

ZRAK postoji. ZEMLJA postoji. VODA postoji. I VATRA postoji. Doduše i zrak i voda u našem gradu nisu bili na zavidnom nivou, udisali smo nečist zrak, pili zagađenu vodu. I nije nas to ubilo. Sve smo preživjeli - razne ratove, bolesti, neimaštinu... ovaj je grad preživio teški vakat i zeman. I ništa ga nije ubilo. A ni njegove ljude.

A sve će nas ubiti onaj peti element, onaj koji je trebao sve to baštiniti u sreći i zadovoljstvu, čuvajući sjeme svojih predaka, zapravo sjeme pšenice, voća, povrća... peti element. ČOVJEK. MI. Mi koji šutimo o tome, dišemo, gutamo, i pijemo čudotvorne tablete za ovo i ono. MI. A kao neće nas. To su tamo neki drugi, bez imena i prezimena.