Protekli tjedan, čini se, bio je najžešći u okršaju dvojice najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj: predsjednika Vlade i predsjednika Republike. Sukob se vodi oko izbora čelne osobe vojne sigurnosno obavještajne agencije VSOA-e. Da bi ga se izabralo potrebna je suglasnost obojice, premijera i predsjednika, a oni se, kao što je već dugo poznato, ne mogu usuglasiti ni izlazi li sunce na istoku, zapadu, jugu ili sjeveru. Zbog najnovijeg prijepora, u kojem je došlo do žestoke razmjene verbalne vatre i prekomjernog granatiranja uvredama u kojima se nisu štedjele riječi, predsjednik Republike posegnuo je za potezom, uobičajenim u hrvatskoj političkoj praksi. Obratio se naciji u izravnom televizijskom prijenosu da bi upozorio kako su, neizborom čelne osobe VSOA-e, za što je naravno okrivio premijera, uzdrmani temelji hrvatskog Ustava i ugrožena nacionalna sigurnost. Način obraćanja javnosti hrvatskog predsjednika pomalo je podsjetio na obraćanje američkih kada se javnosti obraćaju da bi izvijestili o stanju nacije. Ali o stanju nacije hrvatsku javnost puno bolje, iz tjedna u tjedan, obavještava Zoran Šprajc.

Veliku korupcijsku aferu, onu kada je u Ini zamračeno oko milijardu nekadašnjih kuna, građani su već zaboravili. Hrvatska je sretna zemlja u kojoj otkrivanje afera teče kao na beskonačnoj traci, pa se sve polako pretvara u zabavu i podsjeća na natjecanje tko će, u kakovoj stand-up komediji, apsurdnijom pričom više nasmijati publiku. Hrvatsku trenutno trese plinska afera u kojoj je, odlukom Vlade, HEP bio primoran sav plin proizveden u Hrvatskoj kupovati od Ine. Kad su se skladišta napunile i prepunila, a cijena plina u svijetu dramatično pala od vremena kada je izbila energetska kriza zbog rata u Ukrajini, HEP je tako kupljeni plin, počeo prodavati. Pa je, kako se piše i otkriva ovih dana, plin kupljen za 47 eura po megavatsatu, HEP prodavao za za 11 eura, a distributer koji ga je kupio preprodavao po cijeni od čak 105 eura. Ili, desetostruko većoj od nabavne. Naravno, postavlja se pitanje kao je to moguće i tko će odgovarati za gubitak HEP-a procijenjen na 10 milijuna eura. To pitanje novinari su postavili i premijeru, a on je odgovorio da ne zna, rekavši mrtav-hladan kako će se sve ispitati i istražiti. Jednu novinarku to je iživciralo pa je pitala predsjednika Vlade: Jeste li vi uopće premijer? A naše pitanje nešto je šire: Ima li pilota u avionu? 

U prvih šest mjeseci ove godine HDZ je dobio donacija u vrijednosti od 51 tisuće eura, objavljeno je na stranicama Državnog izbornog povjerenstva. S obzirom da ovo nije izborna godina radi se o popriličnom novcu. U izbornim godinama, a takva je sljedeća, HDZ je znao dobivati i pola milijuna eura donacija. Kako je, kad su donacije u pitanju prošao SDP, Most, Domovinski pokret ili Možemo!, još ne znamo jer obveza prijava donacija istječe 15. srpnja. No, jasno je da će teško nadmašiti HDZ, čak i da sve skupljene donacije stave na jednu, zajedničku hrpu. Ili, bolje rečeno: hrpicu. Donatori političkih stranaka, čini se, ponašaju se slično poput ljudi koji se klade na konjskim utrkama. Ulažu novac u najveće favorite. Logika je jasna: tko pogodi pobjednika, dobiva nagradu. Zato, u politici se loše piše onima koji ništa nisu naučili od uzrečice: I mi konja za trku imamo.

Nedavno, dvije najjače političke stranke na ljevici, SDP i Možemo!, rekle su ne možemo i najavile kako na parlamentarne izbore sljedeće godine neće u koaliciji već odvojeno, jer im se čini glupa ona fraza: Zajedno smo jači. Sada, dvije stanke na hrvatskoj desnici, Možemo i Hrvatski suverenisti javljaju kako na parlamentarne izbore sljedeće godine izlaze zajedno, u koaliciji i tvrde da tako postaju druga po snazi politička snaga u Hrvatskoj. Pozvali su i ostale s desne strane domaćeg političkog spektra da im se pridruže ''kako bi pobijedili kompromitirani HDZ''. Kad se stranke udružuju i ulaze u koalicije dobro procjenjuju međusobno težinu jer je ona presudna u stavljanja izbornih lista. Zato smo sigurni da je Most dobrano odvagnuo političku težinu svog partnera, Hrvatskih suverenista, kako bi bio siguran da pod tim teretom neće puknuti.

Kako bi spriječile mogući štrajk poštara, Hrvatske su pošte najavile podizanje plaća svima koji rade u toj državnoj tvrtki. I to za čak 25 posto. Vele, ulažu u ljudske resurse jer samo zadovoljni radnici mogu dobro obavljati povjereni im posao. Zato, ako vaš poštar ubuduće bude pjevušio ili zviždukao od zadovoljstva kada ubacuje pošiljke u poštanski sandučić, znajte da je to zbog one povišice od 25 posto. A što je s kvalitetom poštanskih usluga, dostavom pošiljki, koje od pošiljatelja do primatelja danima putuju, mada je udaljenost između njih tek stotinjak kilometara? Šuška se da Hrvatske pošte imaju rješenje i da pripremaju novu, turbo ekspresnu dostavu pisama, kako više ne bi putovala kao u vrijeme poštanskih kočija, diližansi i dirižabla. Ta usluga funkcionirala bi na sljedeći način: napišite pismo, donesite ga na poštanski šalter, ondje će ga skenirati i primatelju poslati e-poštom. Jest da će usluga biti skuplja, ali zbog brzine dostave vrijedi svakog centa.

Dok društvo dodiruje dno, korupcija u Hrvatskoj leti u nebo.