Zbog represivne zakonske odredbe o glavnom i zapravo jedinom simbolu iz vremena NDH kojim su se „kitili“ ustaše, neki pripadnici subkulturnih skupina i u Slavonskom Brodu, po raznim zakutcima, u skrovitosti mraka, po fasadama i drugim površinama ispisuju taj simbol, koji je sinonim poražene vojske iz II. rata, a koja je, u vrijeme svoje divljačke moći, širom Hrvatske te Bosne i Hercegovine počinila ratne zločine i zločine protiv civilnog stanovništva.
Encyclopædia Britannica križu daje status ”glavnog simbola kršćanske religije" što križ, bez obzira bio `latinski` ili `grčki`, doista jest. Uz zapadno kršćanstvo vezan je takozvani latinski križ ili Crux ordinaria. Međutim, opće poznato je – križ je daleko stariji od kršćanstva koje ga je, zbog smrti na križu utemeljitelja ove velike povijesne religije, Isusa Nazarećanina, kao simbol njegove žrtve, posredno ipak, najvjerojatnije preuzelo s Istoka. Ovo dokazuju i prve kršćanske knjige iz Armenije i Sirije. Križevi, kao zidne slikarije, pronađeni su i na području Indije, Perzije, Europe, pa i Amerike a crtali su ih narodi koji su tamo živjeli u starom vijeku.
Osim u religijskom kontekstu, križ je nezaobilazan u povijesti heraldike i diplomacije, no uvijek je imao zadaću evocirati nebesa odakle izvire legitimitet nečije zemaljske (o)vlasti.
Stav hrvatskih biskupa
Stavom hrvatskih biskupa o križu kao simbolu koji "odražava vjerske osjećaje kršćana svih denominacija", koji „nema namjeru isključiti nikoga, ali izražava tradiciju koju svi poznaju i prepoznaju zbog njezine velike vrijednosti”, križu se, doduše, daje univerzalno značenje, ali se time, zapravo, na određeni način, zanemaruje njegova velika religijska dimenzija. Istina, Izjava Stalnoga vijeća HBK o izlaganju kršćanskih vjerskih simbola odnosi se na isticanje ovog, prvenstveno kršćanskog, simbola na javnim mjestima, u školama i drugim institucijama, no, upravo zbog prepoznavanja njegova `univerzalnog` simboličkog značenja, i sami biskupi, uvjetno rečeno, profaniraju križ.
Križevi su materijalizirana misao ili ideal
No, oduvijek je bilo tako jer - osim u religijskog konteksta, koji je križu tisućljećima najimanentniji, križ je nezaobilazan u povijesti heraldike i diplomacije, no, uvijek je imao zadaću evocirati nebesa odakle izvire legitimitet nečije zemaljske (o)vlasti. Tako je bilo kod Asiraca i Egipćana pa preko Etruščana i Rimljana do kršćanskih naroda gdje su križevi, u pravilu, poticali strahopoštovanje i poniznost pred zemaljskim i nebeskim autoritetom. Kao i svaki drugi simbol, i bez obzira na različitost oblika i značenja, križevi su uvijek bili i ostali materijalizirana misao ili ideal.
Kao magijski simbol koji donosi sreću i odvraća zlo, latinski križ, starinom iz brončanog doba, pronađen je u Kini i Africi te na kamenju u Skadinaviji. Kod američkih Indijanaca takav križ je predstavljao istovremeno ljudski oblik, četiri glavne točke svijeta i četiri vjetra.
"Loša karma" križa u Titovoj Jugoslaviji
Križ, dakle, ima, baš kako rekoše hrvatski biskupi, i religiozno i kulturološki i umjetnički univerzalno značenje. Kao takav, posebno u Hrvatskoj, i to zbog spleta povijesnih i političkih okolnosti, križ je zanimljiv i sociološki a njime se nerijetko bavi i `dnevna` politika. Često i neopravdano, pa i nepravedno, posebno izravno po svršetku II. svjetskog rata i sljedećih godina poraća, isključivo zbog ideološke i idejne suprotnosti kršćanstva i komunističkog bezvjerja, od novoustoličenih Brozovih totalitarista, apostrofiran kao jedan od simbola poraženog ustaškog režima u NDH, križ je, sve do demokratskih promjena devedesetih, bio nepoželjan simbol u javnosti.
Subkulturni kontekst
No, još krajem osamdesetih, u subkulturnom kontekstu, u kojem ga, među ostalim, i danas susrećemo, `stidljivo` se pojavljivao u `rukopisu` fanova dva najveća hrvatska nogometna kluba – Hajduka i Dinama, u `potpisima` „Torcida", „Dinamo" i „Bad Blue Boys". Sociolog Dražen Lalić, promatrajući ove skupine kroz takozvanu `subkulturnu teoriju ritualizirane agresije` i oslanjajući se na Richarda Dicka Hebdigea, govori o modelu `bricolagea` koji se „sastoji u preuzimanju svakodnevnih predmeta i njihovog uklapanja u kolaž koji im daje novo značenje. Za subkulturu je to bitno jer – pripadnicima skupine i onima koji se s određenom skupinom identificiraju - daje mogućnost stvaranja vlastitih značenja, koja su bitno drugačija od onih dominantne kulture." Upravo tako, u imenu nogometnog kluba i(li) nazivu navijačke skupine, umjesto slova `o` počeo se unositi simbol keltskog križa koji je imao simbolizirati i još uvijek simbolizira otpor, protivljenje, sukob, sa drugim subkulturnim skupinama ali i s legalnim institucijama društva i s dominantnom sociološkom, kulturološkom pa i političkom skupinom ili društvom u cjelini.
I, prema Laliću, na našim prostorima pripadnici subkulturnih skupina često istupaju s ideološkim i političkim porukama a njihovo shvaćanje politike najčešće je ekstremističko, češće desno, nego lijevo.
Crkva je sve rekla o križu između Madonninih sisa i pupka, no ono što Crkva, makar mjesna, ovdje u Slavonskom Brodu, treba - jest njeno jasno određivanje prema učestalom korištenju znaka križa u kombinaciji sa ustaškim znakovljem.
Slovo U i križ po modelu bricolagea
Zbog represivne zakonske odredbe o glavnom i zapravo jedinom simbolu iz vremena NDH kojim su se „kitili" ustaše, stiliziranom slovu `U` neki pripadnici subkulturnih skupina u Hrvatskoj, i u Slavonskom Brodu, po raznim zakutcima, u skrovitosti mraka, po fasadama i drugim površinama, sprejem ispisuju taj simbol, koji je sinonim poražene vojske iz II. rata, a koja je, u vrijeme svoje divljačke moći, širom Hrvatske te Bosne i Hercegovine, počinila ratne zločine i zločine protiv civilnog stanovništva nad tisućama svojih građana samo zato što su bili druge rase, nacije ili vjere. I upravo ovo posljednje, kao da oko toga ima išta sporno, a zapravo je bilo, jest i ostat će nespojivo, pojavljuje se, po modelu `bricolagea`, kombinacija slova `U` i križa.
Crkva je sve rekla o križu između Madonninih sisa i pupka, o Madonnim performansima na svjetlećem križu. Ne vidim ništa spornoga u ponekad prešutnom ponekad javnom njenom prihvaćanju križa – mača Marka Perkovića Thompsona (osuda Thompsonova plakata i praktična potpora onemogućivanju njegova nastupa u Sarajevu 2007. od tadašnjeg vodstva bosanskih fratara, u ovom kontekstu, izuzetak je i, kao model njihova stoljetnog preživljavanja u `neprijateljskom` okruženju, traži posebnu obradu).
Crkva se treba jasno odrediti
Ono što Crkva, makar mjesna, ovdje u Slavonskom Brodu, treba - jest njeno jasno određivanje prema učestalom korištenju znaka križa u kombinaciji sa ustaškim znakovljem. Osim - ako Crkva ne misli kako ti križevi unutar slova `U` ne znače poistovjećivanje kršćanske kulture i vjere sa zakonom zabranjenim znakovljem i porukama, odnosno, da je to ono njegovo `univerzalno` značenje.
O `univerzalnom` značenju spornih križeva, ako bi tako mislili o ovoj pojavi, štošta predstavnicima Crkve mogu reći još živi svjedoci prisega ustaške vojske nad križem i slovom `U` na kapi.
