Što je učenje? Odgovorimo li da je učenje proces koji se odvija u školi, uz njeno vodstvo, usmjeravanje i pomoć (bilo da se radi o školi kao instituciji ili školi kao životu) tada svi mi, i odrasli i djeca, i mladi i stari, neprestano idemo u školu.

Učenje je proces bez prestanka, ono podrazumijeva stalno napredovanje i mijenjanje.

Učenje je proces bez prestanka, ono podrazumijeva stalno napredovanje i mijenjanje. Učenje je naša nadogradnja, ono uključuje promjenu u našem načinu razmišljanja, a time i u ponašanju, a svaka je promjena ponašanja dokaz da je do učenja i došlo. Za uspješno učenje nužno je uključivanje u praktičnu aktivnost učenja i promatranja – drugim riječima, pri učenju treba prakticirati, tj. vježbati se, uvježbavati, stjecati iskustvo. Iskustvo je nužno kako bismo mogli procijeniti kvalitetu naučenog; provjerom treba pratiti sve faze učenja, od početnog usvajanja pa do konačnog iskustva. Provjera je ključna za uspješno učenje i to provjera svih faza učenja.

Ljudi koji odlučuju o našim sudbinama (dakle, oni ljudi birani na izborima) obavljaju poslove preko drugih ljudi, donose odluke, raspoređuju bogatstva, usmjeravaju aktivnosti, a sve u svrhu postizanja određenih ciljeva. Važno je da takvi ljudi imaju potrebna znanja, da su svoje vještine dobro usvojili i da i dalje rade na vlastitom usavršavanju i osposobljavanju. Ljudi koji odlučuju o sudbini drugih ljudi, oni koji su izabrani kao vođe, utjecat će na život mnogih, o njihovim aktivnostima može ovisiti kvaliteta života i napredak zajednice koju vode.

Antropologija je znanost koja proučava društva kako bi stekla spoznaje o ljudima i njihovim aktivnostima. Ta znanost proučava čovjekovu ulogu i položaj u svijetu. Čovjekov utjecaj na svijet vrlo je snažan i očit te ga je moguće pratiti kroz povijest. Čovjek još od prve, poljoprivredne revolucije, mijenja svoj okoliš i prilagođava svijet sebi koliko god je to u njegovoj moći. Kroz sposobnost prilagođavanja svijeta sebi, možemo pratiti čovjekov razvitak. Zamislimo li ubrzani film o čovjekovu razvitku u posljednjih sto do dvjesto godina čini se da se radi o kakvoj strahovitoj erupciji. Priroda je surova, a čovjek ju je pokušao prilagoditi sebi, tj. pripitomiti je. Napredak je čovjekovo prilagođavanje svijeta sebi, a kultura je sve ono što je čovjek stvorio tjelesnim i umnim radom – za razliku od prirodnih pojava. Čovjek je organizirao svoje zajednice, prilagodio svijet sebi, podigao svjetske centre u slavu novca i zarade. Za sve to čovjeku je potrebno znanje, znanje iz raznih i razgranatih područja. Znanje čovjek prenosi potomcima kroz razne institucije, potiče na učenje te ohrabruje samostalno razmišljanje i prosuđivanje.

Danas uspješne škole, fakulteti i organizacije moraju poticati učenje, moraju poticati inovacije i svladavati vještine samopromjena.

Danas uspješne škole, fakulteti i organizacije moraju poticati učenje, moraju poticati inovacije i svladavati vještine samopromjena. U suprotnom propadaju i neće imati potrebne rezultate, a preživljavaju samo one škole, fakulteti i organizacije koje su dovoljno fleksibilne, koje kontinuirano poboljšavaju svoju uslugu ili proizvode i nude novosti na tržištu roba i usluga. Trebamo se zapitati daje li hrvatski obrazovni sustav takva znanja učenicima, studentima, poduzetnicima, poslodavcima i raznim specijalizantima? Odgovor na to pitanje većim je dijelom vidljiv u našoj svakodnevnici.

Promjene, globalizacija, razvoj tehnologije, povećanje kapaciteta i fleksibilnost donose također i novu klimu učenja i rada, a to je tzv. 'privremenost'. S tom se pojavom moramo moći svakodnevno nositi i moći učiti, raditi i živjeti. Pripremaju li nas za takvo što odgojno-obrazovne ustanove? Dokazi 'privremenosti' svuda su oko nas; siromaštvo, neobrazovanost, nezaposlenost, loša politička rješenja itd.

Što je rješenje takvom stanju? Učenje. Ali, učenje za život.

Svi moramo svakodnevno ažurirati svoja znanja i vještine kako bismo mogli ispunjavati nove radne zadatke. Neuspješan je onaj tko nema dovoljno motivirajuću viziju kako bi pokrenuo sebe i one koje vodi. Nema blagoslova na poslu koji se radi samo zato što se mora odraditi. Inteligencija i sposobnost samo su neke od karakteristika koje ljudi donose sobom u proces učenja i rada.

Uvjeti za brze promjene su: Sposobnost učenja i Inteligencija (emocionalna)

Sposobnost učenja (intelektualna i fizička) znači mogućnost pojedinca za obavljanje različitih zadataka u procesu učenja i rada. Inteligencija (emocionalna) jest sposobnost osobe da prepozna i upravlja emocionalnim znakovima i informacijama. Stjecanjem vještine poznavanja vlastitih osjećaja i čitanja tuđih osjećaja možemo biti uspješni u svom poslu. Vodeći se Terencijevom izrekom Čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano vlastite osjećaje možemo prepoznati u nekome drugome. Možemo se poistovjetiti s drugima, možemo suosjećati i pokušati predvidjeti, možemo se zamisliti u tuđoj koži i pomoću toga lakše utjecati na druge, lakše ih usmjeravati zbog sličnog ili istog iskustva, zbog empatije.

Emocionalna inteligencija sadrži nekoliko dimenzija:

Živimo u vremenu kad se svaka nova generacija okomljuje na onu prethodnu i optužuje ju kako je napravila nešto loše.

Samosvijest - svijest o vlastitim osjećajima
Samovođenje - upravljanje vlastitim osjećajima
Samomotivacija - upornost
Empatija - naslućivanje što drugi osjećaju
Društvene vještine - nošenje sa tuđim osjećajima

Živimo u vremenu kad se svaka nova generacija okomljuje na onu prethodnu i optužuje ju kako je napravila nešto loše. Međutim, stvarnost je složenija negoli se čini, kako bi rekao naš narod Nema repe bez korijena. Uvijek će nove generacije misliti kako bi probleme iz prošlosti riješile drukčije, bolje i kvalitetnije od prethodnika. Iako je postojala trajna ljudska potreba za reformiranjem uvjeta života (briga za siromašne, briga za čovjeka uopće) bijeda, glad, ratovi, neobrazovanost i bolesti bili su potka povijesti sve do današnjih dana. Većina ljudi te je popratne pojave razvoja društva držala nužnim zlom, sve do današnjih dana. Rijetkima je palo na um kako bi se zlu moglo doskočiti ili barem umanjiti ga u dobro osmišljenom sustavu. U ljudskoj povijesti, zakoni doneseni o siromaštvu nisu bili doneseni kako bi se uklonilo siromaštvo, nego kako bi bile spriječene neprilike koje bi mogli izazvati siromasi.

Buđenje svijesti danas, u svakodnevnom naletu globalizacije koja uništava male i nezaštićene skupine društva, neminovno je. Mladi bistra uma ne poštuju ustanove sustava, nego ih žele ukloniti, a sustav mijenjati. Iako većina ne gaji simpatije prema postojećim ustanovama, ostaje činjenica kako su one, čak i u teška vremena, brinule o funkcioniranju društva. Vjerujemo kako je red bolji od kaosa, kako je stvaranje bolje od razaranja, kako je blagost bolja od sile, kako je opraštanje bolje od osvete. Znanje je bolje od neznanja, ljudska sućut vrjednija je od ideologije.

Na žalost, ljudi se, unatoč tehnološkom pomaku, u zadnjih dvije tisuće godina nisu puno promijenili.

Na žalost, ljudi se, unatoč tehnološkom pomaku, u zadnjih dvije tisuće godina nisu puno promijenili. Zato moramo učiti od povijesti i iz povijesti. Povijest bilježi razvitak ljudskog društva, njegovu nadogradnju. Povijest je razmatranje procesa čovjekova postanka i razvitka. Treba učiti iz povijesti kako ne bismo ponovili stare greške. Vjerujmo u uljudnost kako ne bismo povrijedili osjećaje drugih ljudi. Ne smijemo zaboraviti da smo dio cjeline koju nazivamo Božjim darom – prirodom. Iako smo se od prirode odvojili, iako smo umjesto prirodnog odabrali civilizirano, i dalje dijelimo isti početak, istu osnovu kao i sva druga bića ovog svijeta.

Vjerujemo u bogom danu genijalnost izvjesnih ljudi i treba cijeniti društvo koje omogućuje postojanje takvih ljudi. Naši životi su ispunjeni velikim djelima genija u znanosti (matematici, astrofizici, medicini) i umjetnosti (kiparstvu, arhitekturi, filozofiji, glazbi…). To su samo djelići koje je čovjek po svojoj mjeri stvarao zadnjih tisućljeća kako bi preživio i kako bi mu življenje bilo bolje i humanije. To bi u nama trebalo stvoriti povjerenje u nas same – nedostatak povjerenja uništava svaku civilizaciju. Moramo biti optimisti, iako se danas ne možemo radovati onome što vidimo. No zato moramo imati vjeru jer Vjera je čudo, a ne razum.