PRED nama je još jedna nova školska godina. Po najavama, ova bi trebala biti drugačija, očekuju se velike promjene, reforme, i to cjelovite. Živi bili pa vidjeli.

Sve dok su ocjene i opći uspjeh gotovo jedini kriterij za upis u srednje škole, a važni su i za upis na fakultete, neće se toga puno promijeniti. 

Ovih dana Ministarstvo znanosti i obrazovanja, predstavljajući drugi dio online baze podataka o obrazovanju „ŠeR-Školski e-Rudnik", objavilo je podatke o uspjehu učenika u protekloj školskoj godini.

Možda bilježe milijunske izostanke s nastave, ali zato naši učenici u osnovnim i srednjim školama postižu fantastične rezultate – njih gotovo polovina (46,59%) prošlu je školsku godinu završilo odličnim uspjehom. I ne samo to, njih oko 18%, ili u brojkama 81.518 osnovaca i srednjoškolaca na ocjenama nije imalo niti jedne mrlje, oni su superodlikaši, koji su lanjsku godinu okončali s uspjehom 5,0! Opći uspjeh svih 464.869 učenika osnovnih i srednjih škola na kraju školske godine bio je zavidnih 4,27.

U posljednjih pet godina, samo prosječni opći uspjeh učenika narastao je za gotovo pet posto, a broj super odlikaša za skoro dvanaest posto, dok se broj ponavljača upola smanjio. Promatrajući ove podatke, možemo ustvrditi da nam je obrazovanje, ali i uspjeh učenika na zavidnom nivou. Čak bi nam i Finci pozavidjeli. Tko je zaslužan za sve ovo, ministarstvo, učitelji, roditelji...

Tako je bilo, i tako će ostati. Sve dok su ocjene i opći uspjeh gotovo jedini kriterij za upis u srednje škole, a važni su i za upis na fakultete, neće se toga puno promijeniti. Od prvog razreda učitelji su izloženi velikom pritisku roditelja, osobito prilikom zaključivanja ocjena, a ni ravnatelji ih ne mogu zaštiti od toga.

 Za nekoliko godina, vjerujem, imat ćemo društvo genijalaca. Zato ne trebamo brinuti za našu budućnost. I sve je dobro dok ne dođe državna matura. Tada nam se prekida san kako imamo društvo mladih genijalaca.

Podsjetimo, na ovogodišnjem ljetnom roku,  osam tisuća učenika palo je neki od obveznih ispita, gotovo svaki četvrti, a najveća prosječna ocjena po predmetu bila je dvojka ili trojka, a samo jedna učenica dva testa je riješila sa stopostotnom točnošću. Tko je kriv za ovo, ministarstvo, učitelji, roditelji...

S prvim danom nove školske godine u svim školama kreće kurikularna reforma pod nazivom „Škola za život", koja bi uz ostalo trebala donijeti novi način ocjenjivanja i vrednovanja učenika. Očekujemo li da se ocjene svedu u realnije okvire, ili one roditeljske okvire da svi učenici imaju 5,0!

Škola za život nije uopće ništa novo. Ona je, zapravo nekad, u stara dobra vremena i postojala, i bila je čak vrlo efikasna. Generacije djece, danas odraslih ljudi, išli su u školu za život a da to nisu niti znali, jer se tako nije zvalo. Pa i naša ministrica obrazovanja išla je u tu istu školu. I gle čuda, danas se sjete „Škole za život". Možda  su danas, uspoređujući današnje školovanje s nekadašnjim, shvatili  da su se zapravo i prije trideset i više godina školovali „za život".

Nekad smo imali higijeničara u razredu koji je pregledavao ruke učenicima, i bilježio imaju li svi učenici uredno podrezane i čiste nokte, i peru li svi ruke. A danas imamo već i prvašiće da dolaze s nalakiranim noktima u školu. I to je „Škola za život".

Nekad smo imali i predmet „Domaćinstvo". Učilo se šivati, krojiti, učilo se o vrstama tkanina, o njihovom pranju, održavanju. Učili smo slagati boje, koja boja s kojom se slaže, kako se ne bismo kasnije odijevali kao papagaji na godišnjem. Pekle su se palačinke, kuhala riža, puding, pripremala jaja na tisuću i jedan način. Slagali se jelovnici, učilo se o namirnicama i njihovim nutritivnim i kalorijskim vrijednostima. Bezbroj korisnih stvari naučismo, kojima i dan danas baratamo. Jednostavno, bijaše škola za život. A  danas za puno učenika, kada ih pitate, odakle dolazi jaje, odgovor će biti, iz frižidera.

Vjerojatno se stariji sjećaju naših pilica s tehničkog i toga kako su često pucale, a bila ih je prava muka zamijeniti. Danas učenici dobiju poluproizvode koje trebaju samo zalijepiti i sastaviti, a za ono što smo mi radili, sada bi trebala tisuću i jedna suglasnost roditelja. I to je „Škola za život".

Sjećam se kao da je jučer bilo, kada je naša nastavnica iz Biologije na sat donijela šarana iz ribarnice, pa smo ga zajedno secirali i učili o njegovom tijelu. Na žalost, nismo pojeli tog šarana, ali zato i danas znamo istog očistiti, kao i sve njegove unutarnje organe imenovati.

I nekada je dosta škola bila za život. I svi znamo i vidimo, u što se danas pretvorila. Ali ne znamo u što će se pretvoriti od ponedjeljka, prvog dana nove školske godine.