Slavonski Brod je grad koji ima možda najljepši korzo. Korzo je uglavnom postao mjesto za ispijanje kava. A uz kavu, kao poseban ritual, neizostavan je i razgovor. Često neformalan.

Kad ujutro pročitamo nekoliko negativnih vijesti – kakav će nam biti taj dan?

Tako sam se i ja zadesio na kavi s urednikom jednog lokalnog portala i u društvu s jednim mladim i ambicioznim novinarom. Uglavnom, razgovor se svodio na novinarstvo danas. Dobro ili loše, o tome sud donose čitatelji.

Mediji danas: pisani, tiskani, elektronski i kakvi sve ne, uglavnom objavljuju senzacionalističke naslove, crne kronike... Krv, novac i seks danas su glavne teme skoro svih medija. Zašto je tako? Za medije takvi naslovi su najčitaniji, a za čitatelja valjda najbolji. Nerijetko vidjet ćemo dosita morbidne naslove. Stavljaju li ih mediji s ciljem da udovolje sami sebi ili željama čitatelja?

Do pisanja ovog članka, preko dvadeset tisuća pregleda imaju članci o stradanju nesretne djevojke u Slobodnici i prometne nesreće na jednom slavonskobrodskom raskrižju, objavljeni na ovome portalu. Koliko su tek pregleda imali portali koji su prije par dana prenijeli vijest o problematičnom zaglavljivanju prstena na nečijem nesretnom penisu?

A nije tako davno bilo kada smo odlazili na obližnji kiosk i tražili novi broj Alana Forda. Nije tako davno bilo kada na kioscima nismo mogli vidjeti gole guzice na skoro svim časopisima. Tek su određeni časopisi objavljivali takve fotografije i članke. 

Bilo je puno ozbiljnih novina, tjednika, i hrvatskih i srbijanskih, slovenačkih, bosanskih. Ne tako davno pristojnost se podrazumijevala i u medijima, zamislite. Ali tada nije postojala osnovna boljka današnjeg pučanstva – magareća memorijska sposobnost i pomanjkanje moralnog kodeksa.

Političari tog vremena znali su govoriti i u frazama. Nije im nedostajalo ni odgoja. Nikad nisu bili bezobrazni ili bahati. Ako su i bili takvi, mi to nismo vidjeli jer mediji nisu prenijeli. Znalo se za neka pravila. A današnji političari su negdje između light crne kronike i crnohumornih situacija.

Skoro svim medijima posebno je draga crna kronika i senzacionalizam, pa često idu tako daleko da zloupotrebljavaju i žrtvu i svjedoke, objavljujući često neprovjerene informacije ili insinuacije kako bi publiku što dulje uspjeli držati „budnom".

Zašto brutalna ubojstva, obiteljske tragedije, stravične prometne nesreće, spektakularne pljačke, seks skandali... toliko privlače čitatelje? Nije u pitanju samo magareća ili pileća memorijska sposobnost ili pomanjkanje moralnog kodeksa.

Čovjekovu pažnju često jak zagolicaju ljudske agresije, nesreće ili općenito nečije radnje koje su izvan zakona. Čovjek je sve skloniji prvo vidjeti takve stvari od onih pozitivnih. Danas mediji ne tumače, ne analiziraju život, jer ipak to je veliki posao. Složit ćemo se da je lakše prenositi nečiji život nego ga analizirati ili proučavati.

Preko noći gube nam se radne navike i nestaju moralni pragovi. Crna kronika može oslikavati stvarni život, ali identifikacija s tim ne smije nikako biti prisutna. Sigurno postoji puno osoba koje će se bar pokušati identificirati s nekim događajima iz crne kronike. 

Postoji li ijedan čovjek koji nije isfrustriran negativnim vijestima kojima nas po nekoliko puta na dan bombardiraju portali.

Možda je pojedinim medijima samo moto „clilckbait" – mamac za klik. Cilj je naslovom, slikom ili videom namamiti krajnjeg korisnika i za takav medij posao je odlično odrađen.

Očito nismo ni svjesni koliko mediji utječu na mentalnu sliku nacije. Siguran sam, nećemo svi steći magareću ili pileću memorijsku sposobnost. Ali…Kad ujutro pročitamo nekoliko negativnih vijesti – kakav će nam biti taj dan?

Ono s čim se hraniš to i postaješ, a to i širiš. Ako čovjeka hranimo negativnostima i sam postaje negativan i tu negativnu energiju širi i na druge oko sebe.

Svi smo nekad sjedili u društvu s nekim za koga smo konstatirali da je smor, da nas ubija u pojam. Ili smo čuli kako za nekoga kažu: 'ma goni budalu, s njim kad pričam nemam dva dana napretka'. E baš takvu ulogu danas, ekspanzijom digitalne tehnologije, imaju pojedini mediji, portali, vijesti, influenceri i ostali.

Kada i gdje pročitamo suvisli članak ili komentar. Vijest o nečijem uspjehu. Sigurno puno toga ima za napisati, analizirati, istražiti. Ali tada slabo radi „clickbait." A na koncu, zašto bi se jedan novinar i zamarao s takvim analizama, istraživanjima, kada može s par klikova na mobitelu, uz kavu, uvelike povećati promet „clickbait-ova."

Čudna neka vremena dođoše. Postalo je bitnije što ćemo  konzumirati ušima i očima, umjesto ustima.