Koliko često danas čujemo: „On je pošten.” ”Ona je poštena.” Jako rijetko ili skoro nikad. Kao da je nestao taj pojam koji je nekada bio normalna pojava. Ne, nije nestao taj pojam, samo su nestali pošteni ljudi.

Mi smo zaslužni ili ne zaslužni zato što su mladi pošteni ili nepošteni. Na koncu, oni su sve od nas naučili, bilo da smo roditelji, učitelji, prijatelji.

Poštenje možemo definirati kao častan i ispravan postupak prema sebi, ali isto tako i prema drugima, bilo da se radi o imovini ili interesima.

Poštenje je danas postalo toliko rijetka vrlina i osobina da ljudi koji su pošteni čineći plemenita djela postaju heroji našeg vremena. Danas smo naučeni da se pošten i dobar čovjek smatra ludim i glupim. Zato je u ovome vremenu borba za poštenje posebno bitna. 

Poštenje je osobina s kojom se ne rađamo. Poštenju nas uče najprije naši roditelji i obitelj, a zatim škola i društvo, kao i razne životne situacije.

Koliko smo puta nekome nešto posudili, novac najčešće. U tom trenu onaj kome smo posudili novac je ponizan, zahvaljuje se najsrdačnije, obećava i točno vrijeme kada će vratiti dug. Kada se približi vrijeme kada je obećao vratiti novac, ta osoba nerijetko će nas početi izbjegavati, a još ako zatražimo svoj novac, mi postajemo netko tko je nemilosrdan ili prisiljava tu osobu na povrat novca. Tako mi u očima dužnika postajemo nevaljali i bezdušni.

Posebno je bitno mladima usaditi ovu danas rijetku vrlinu – poštenje.

Mladi su najveće bogatstvo kojeg jedan narod posjeduje. Mladi su vrijednost jednog društva koje se ne može mjeriti ili kupiti niti eurima, dolarima, kunama. Još ako su ti mladi čedni i pošteni, oni su vrjedniji od svih materijalnih bogatstava. Mladi su današnja snaga jednog društva, a sutrašnji potencijal. A koliko je danas mladih koji su pošteni? Mi smo zaslužni ili ne zaslužni zato što su oni pošteni ili nepošteni. Na koncu, oni su sve od nas naučili, bilo da smo roditelji, učitelji, prijatelji.

Ukoliko kojim slučajem izgubimo novčanik, novac ili nešto drugo, brzo izgubimo nadu u poštenje. Pomirimo se s činjenicom da toga više nema.

I što bi mi učinili da kojim slučajem na ulici pronađemo novčanik s novcem? Uzeli novčanik, izvadili novac, ostalo bacili? Pronašli vlasnika i vratili? Ili predali sve što smo pronašli na policiju?

Hoćemo li biti pošteniji ako smo pronašli veći iznos novca od nekog tko je pronašao manji iznos i vratio? Čime i kako se mjeri poštenje?

Nema baš puno priča o časti, poštenju i profesionalnom  odnosu prema gostu, posebno ne u medijima. Često čujemo vlasnike ugostiteljskih objekata koji kažu kako ih radnici pokradaju na razne načine. U takve priče nikad nisam vjerovao. Jer ako tako što može uraditi radnik, vlasnik bi se trebao zapitati kako mu je to dopustio.

U jednom brodskom kafiću volim popiti kavu. Valjda stvar navike. A kava je za mene ritual, a ne samo obični napitak. I tog dana, negdje sam izgubio određenu količinu novca. Nisam znao gdje se to desilo. Iznos nije bio velik. Nije mi bilo toliko žao novca koliko me ljutilo kako sam uspio izgubiti novac. I kako to biva kada nam se tako nešto desi, pomirio sam se s činjenicom da izgubljeno neću nikad pronaći.

Drugoga dana, ispričao sam svoj događaj djelatnicima istog ugostiteljskog objekta. Kazali su kako su pronašli izgubljeni novac. U tom trenu kroz glavu su mi prolazile misli o poštenju, odgoju, dobroti. Više sam bio sretan što postoje takvi mladi ljudi, nego što ću dobiti nazad svoj novac. Tada sam shvatio kao su Ipak ljudi su mnogo pošteniji nego što mislimo.

 Jedan pjesnik davno je rekao: „Čovjek koji nije hrabar ne može biti pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve kukavica ne umije podnijeti, a potrebna je i velikodušnost koju on ne može razumjeti."