U japanskom društvu čast je i danas jedna od najvećih vrednota. Čast je važnija od bilo kakvih materijalnih dobara, a gubitak časti je nešto najgore što se može dogoditi jednom Japancu. Oni koji izgube čast često izvrše samoubojstvo, a i ako se ne odluče na taj korak, bivaju prezreni i izolirani od ostatka društva.

U društvu u kojem nema časti nema ni savjesti već je automatski sve dozvoljeno i ništa nije sveto. Izgubili smo sposobnost da se crvenimo, da se sramimo. Izgubili smo sposobnost da razdvojimo časno od nečasnog, moralno od nemoralnog. 

Bavljenjem nemoralnim poslovima, poput kriminala, u Japanu se smatra sramotom, a pripadnici japanske mafije žive u nekom svom polusvijetu odvojenom od ostalih Japanaca. S njima se obični ljudi ne druže, njihova djeca u vrtiću se igraju sama, jer roditelji ostale djece brane svojoj djeci družiti se s njima. Svaki kontakt s ljudima bez časti, pa makar i preko njihovih potomaka, je sramotan. 

Koliko bi tek u našoj državi bilo samoubojstava da smo kojim slučajem Japanci? Ostalo bi nas toliko da ne bi mogli sakupiti ni saborsku većinu.

Ali danas najveću čast posjeduju mnogi velikani hrvatske pretvorbe, pljačke, politike, i čega sve ne.

Nerijetko za takve se može čuti da su uglavnom egoisti, karijeristi, materijalisti. Većina ih vlast vidi kao sredstvo bogaćenja i nije čudo što im se iz dana u dan uvećava kapital zbog čega se smatraju „veoma uspješnim"! Nerijetko u vijestima možemo čuti informacija o raznovrsnim pronevjerama. Čudimo se što nam se društvo ne razvija željenom dinamikom, a vidimo kako su oni koji su na vlasti osobne interese stavili iznad općih! Takvi profili političara su se namnožili i nije mali broj onih koji bi se mogli natjecati u disciplini bogaćenja na račun naroda, drugi u disciplini bahatosti, diletantizma, dok ima i onih koji bi imali dobru startnu poziciju u disciplini ulizivanja i demagogije.

Treba naglasiti kako ima i rijetkih izuzetaka koji su svijetli primjer časnog političara – koji ispravno razumijevaju pitanje vlasti, ali oni su manjina, koja i nije baš utjecajna! Kao logičnim nameće se pitanje, tko je odgovoran za loše politike, ministre, direktore, gradonačelnike?

I kada je najteže, oni opet pokazuju svoju pravu „čast", u Banovini. Ljudi na pozicijama moći, među kojima su i oni koji su govorili kako je obroka i previše, kako namirnica i robe više ne treba, kako volonteri smetaju, kako navijači po ulicama piju umjesto da pomažu, koji kuharima-volonterima poručuju kako su baš fino kuhali, ali sada već polako mogu otići, jer dolazi Pleter. A Pleter je poput Jetija, svi za njega znaju, ali ga nitko u Petrinji dugo nije vidio. Svi ti volonteri koji govore kako rade s vlastitim donacijama na terenu, i da od Crvenog križa malo toga dobivaju, vjerojatno jako dobro znaju o čemu govore. Kad se još sjete da je među vodećim ljudima Crvenog križa bila jedna Josipa Rimac, koja sada priprema svoju obranu za jednu od najvećih afera u Hrvatskoj u zadnjih deset godina, mnoge uhvati mučnina, gora od one koju izazove potres od šest stupnjeva po Richteru kad ti izmakne tlo pod nogama. Ipak, guzica je bitnija od časti. Uvijek bila i ostala.

Dovedeni smo u paradoksalnu situaciju, ili bolje rečeno, doveli su nas u paradoksalnu situaciju, da nemamo ljude bez časti ali imamo društvo bez časti, a u društvu u kojem nema časti nema ni savjesti već je automatski sve dozvoljeno i ništa nije sveto. Izgubili smo sposobnost da se crvenimo, da se sramimo. Izgubili smo sposobnost da razdvojimo časno od nečasnog, moralno od nemoralnog. Krivnja je na nama svima, nemamo se što žaliti na stanje u društvu dok ne budemo okretali glavu od ljudi bez časti, sve dok ne budemo zaobilazili mjesta na koja oni dolaze, dok ne odijelimo naš svijet od njihovog svijeta i ostavimo ih u njihovom polusvijetu u kojem će imati posla samo s onima sebi sličnima.