SVAKO godišnje doba ima svoju ljepotu i draž, u svakome od njih, vjerujem, podjednako uživamo. No, proljeće koje je kalendarski već stiglo, kod nas izaziva najviše uzbuđenja i radosti.

Proljeće je najromantičnije godišnje doba i to ne samo za nas ljude - sve živo raduje se suncu, toplini, sve cvjeta i prirodu u takvom obliku najviše volimo. Ove godine i prije nego je kalendarski stiglo, imali smo priliku vidjeti pune terase kafića na našem prelijepom Korzu.

Koliko se proljeća promijenilo, a svako proljeće donese nešto novo, i lijepo, jedino ne kod nas. Jedina filozofija koja vrijedi u našem društvu, a i društvima naših susjeda, je da samo snažni čopori sa snažnim nemilosrdnim vođom mogu nahraniti sve svoje članove. 

A svakako i računi za grijanje su nam manji. Visibabe, ljubičice i ostali cvjetovi proljeća, došli su pogledati ima li kakvih novosti u Lijepoj Našoj. Vijesti ima, ali ne baš tako dobrih. Visibabe spuštenih glava konstatirale su da nam BDP nije baš nešto toliko dobar, a naša zaduženost i nezaposlenost, koliko god statistički gledamo da je bolje, ipak su daleko od dobroga. Iste te visibabe su posvjedočile da su kontejneri Komunalca najposjećeniji javni objekti i da u ovoj zemlji ništa ne postoji zbog čega bi se mogla ponosno uzdignuti glava. Drugi proljetni cvjetovi raznih boja nude nam sliku toliko različitu od neobnovljenih fasada, nedovršenih kuća, razrovanih ulica. A opet ljubičice pokušavaju prikriti mirise i divljih i pitomih deponija, kao i smeća razbacanog gdje god se okrenemo... čak ponegdje ima i otvorenih kanalizacija i drugih septičkih jama ljudske civilizacije.

A svi ti cvjetovi pa skoro da ostaju sami ili ispraćaju naše sugrađane u tuđinu. I svi ti cvjetovi su tužni zbog stanja u našem društvu. Nisu više sretni i veseli kao nekad, kada se uz dječju igru i žamor na svakom koraku i proljetno cvijeće radovalo.

I tako svakog proljeća, nakon teških snjegova i hladnoća, te male biljke iznova započinju novu bitku, najavljujući bolja vremena. Proljeće.

Nerijetko snjegovi i oluje zatru nejake stabljike, ali one će opet uporno izvirivati i pokazivati put ka ljepšem i boljem svijetu. Jer one znaju da će ih kad-tad početi slijediti cijeli biljni svijet, a na kraju će se zazeleniti i cijeli naš okoliš. Čak će i uporne bukve prolistati i napraviti hlad za ptice i ljude.

A kakvi smo mi, ljudi u proljeće? Što mi novoga donesemo našem društvu, pa i prirodi? Jesmo li i mi kao ovi cvjetovi, pa makar kao i bukva?

Ne treba nas čuditi što je došlo proljeće, a zima je ipak još ostala... potrajat će to sigurno dugo.

Zašto ljudi ne slijede svoje proljećare, cvjetove, da iznova ponude nešto novo, već svakog proljeća, pa i svakog godišnjeg doba traže uzore među parazitima? Zašto su čelne pozicije u društvu zauzeli uglavnom ljudi neopterećeni znanjem, koji osobne interese stavljaju ispred svih moralnih vrijednosti, i kako su uspjeli napraviti novu društvenu  ljestvicu po svojim i njima znanim kriterijima?

I danas, kada  ljudi imaju sve više diploma i titula pa čak i počasnih doktorata, imena da ne spominjem, jer bilo bi malo prostora u ovoj kolumni, imamo sve manje znanja. Teško da čovjek može opstati sam, a posebno ako je nedovoljno obrazovan, a uz to još i obnaša važnu funkciju u društvu, pa tako dolazi na ideju da se organizira kroz čopore. Valjda je bar to čovjek naučio od prirode. A riječ čopor i ne zvuči baš lijepo pa je zamijene riječju stranka, partija ili zajednica. Jer kako bi bilo ružno da čujemo „Socijaldemokratski čopor", ili „Hrvatski demokratski čopor" ili „Čopor demokratske akcije". Bilo bi tih čopora previše, posebno ako znamo da nam uskoro dolaze europarlamentarni izbori.

Stranke koje u svojim načelima zastupaju slobodu čovjeka, pravedno društvo, s jednakim šansama za svakog pojedinca, patriotizam i ljubav prema bližnjem, nikada nisu došle na vlast. Koliko se proljeća promijenilo, a svako proljeće donese nešto novo, i lijepo, jedino ne kod nas. Jedina filozofija koja vrijedi u našem društvu, a i društvima naših susjeda, je da samo snažni čopori sa snažnim nemilosrdnim vođom mogu nahraniti sve svoje članove. Nije bitno koliko je vođa pametan, obrazovan, dobar, pošten, već koliko je beskrupulozan, rigidan i debelokožan. Ovaj poučak iz prirode su primijenili, ali su zaboravili proljetno cvijeće. Šteta. A tako bi sve mirisalo i sve bilo lijepo.

I za kraj, ne treba nas čuditi što je došlo proljeće, a zima još ostala... potrajat će sigurno još.