NE tako davno, kada je bilo obvezno dva dana slaviti Prvi maj, pitali smo se radi li se o prazniku rada ili nerada. A danas se uopće ne pitamo, valjda smo svjesni kako je to praznik nerada, ali barem traje samo jedan dan, ako se ne nađu nekakve kombinacije za produženje vikenda. Ali ove godine Prvi maj pada baš u „nezgodno" vrijeme - srijeda... pa kako ga spojiti s vikendom.

U 'tim vremenima', rad je bio kult. Radu počast i vlast. Tko ne radi neka ne jede. Radnici svih zemalja ujedinite se. Borba protiv nerada. Sve smo to mogli čuti i vidjeti. A kako je danas kod nas?

Prvog maja cijeli svijet ukazuje na ugrožena prava radnika, prosvjeduje... Zašto neradni dan žrtvovati za tamo nekakve prosvjede, za prava radnika, za tri osmice. Baš su neki čudaci oni u Parizu i Berlinu što se tuku svake godine s policijom. Jadni oni.

Bez obzira na to što mi u ovom nakaradnom sistemu nemamo čak ni ona prava koja donosi Prvi maj - osam sati rada, osam sna i osam sati osobnog vremena - to nas ne tangira. Bitno je dobro se najesti i napiti, pa makar završili i u bolnici.

A ne, kod nas toga nema, nema ugroženih prava radnika, svima nam je dobro, nemamo potrebu za protestima. U takvom blagostanju dočekujemo Prvi maj, pa ćemo pohrliti u vikendice ili zelene meraje, a kao simbol Prvog maja okrenuti janje na ražnju. Zatim su tu ćevapi, pljeskavice, kobasice, uz salate, kolači... što tko voli, uz nezaobilazno hladno pivo i turbofolk. Naravno, bez teških tema kao što je, naprimjer, borba za prava radnika.

Bez obzira na to što mi u ovom nakaradnom sistemu nemamo čak ni ona prava koja donosi Prvi maj - osam sati rada, osam sna i osam sati osobnog vremena - to nas ne tangira. Bitno je dobro se najesti i napiti, pa makar završili i u bolnici.

Ni to nije sve. I vjerske praznike dočekujemo skoro isto. Mene su učili kako Uskrs i Vaskrs jesu obiteljski blagdani koji simboliziraju pobjedu života, kada se ide u crkvu i boje jaja.

A tek Bajram. Ako je Ramazanski, još i bolje. Nakon mjeseca posta, između ostalog i izbjegavanja alkohola, Bajram dođe nekima kao pravi dernek. Ujutro u džamiju, a navečer kafana i hektolitri alkohola. A mene su učili da je Bajram obiteljski blagdan, kada se okuplja rodbina i spremaju se tradicionalna jela, uz obveznu baklavu.

Godine 1886. prvi maj su progutali rafali na radnike. Pucanj u vapaj. Desetine tisuća ljudi tražili su svoja prava. Poslije toga, svaka je vlast gutala otpor radnika na svoj način. Znali su oni da puška samo veći otpor stvara. Pa su dali opijum narodnim masama. Dali su simbol Prvog maja, janje na ražnju. I porcije graha. Još kada ti nekakav političar ulije grašinu iz kazana, sreći nigdje kraja. Jer, ruku na srce, ničija asocijacija na Prvi maj nije ona prolivena krv za prava radnika. Moja asocijacija na Prvi maj, jesu bile prve jagode, kada su nas vodili na izlet, i bile su crvene kao krv, baš simbolično.

Ali Prvi maj nije umro poslije rata. Umirao je desetljećima prije. Vlasti su se dosjetile tog slobodnog dana. I uranka. Da narod slavi, a ne da prosvjeduje. Da Prvi maj postane dekoracija dobre vlasti. Kako su samo mudri, jer niti jedan pendrek ne može biti jači od janjeta na ražnju. Omasti brk i zaboravi!

Zaboravi na destosatno radno vrijeme. Zaboravi na minimalac, na koji si prijavljen. Zaboravi na tlačenja. Zaboravi na pauzu. Zaboravi na godišnji. Zaboravi na regres. Sakrij diplomu, jer ti samo stvara probleme. Jer vele robovlasnici novoga doba: „Ako ti se ne sviđa, briši. Čeka kolona nezaposlenih da sjedne na tvoje mjesto".

E tu su se malo prevarili. Jer kolone čekaju na kolodvorima. S prtljagom za Njemačku ili Irsku. Pa onda uvozimo jeftinu radnu snagu iz drugih zemalja, na radnu dozvolu. A narod zadovoljan na Prvi maj - jede janjetinu, roštilja i pije pivo.

Al' nek' je živa glava.

I mrtvo janje.

Na ražnju.