SLAVONSKI Brod oslobođen je od fašizma i sličnih ideologija 21. travnja 1945. Istog datuma, samo sedamdeset i pet godina kasnije, u Slavonskom Brodu „pao" je i posljednji bastion mračnog totalitarizma, vodeći ustaški intelektualac Mile Budak, čija je ideologija u dubokoj suprotnosti s europskim vrijednostima.

Samo stotinjak metara dalje od mjesta pada „velikog književnika", njegov duh je otišao tamo kamo nikad nije smio - u školu. A još je manje smio doći u baš ovo vrijeme, vrijeme kada mladi čovjek koji se učenikom zove, slavi svoj prvi životni uspjeh - uspješno okončanje srednjoškolskog obrazovanja. Slučajno ili ne?

Skoro pa nikad ništa nije slučajno. Crne majice, beretke, maskirne hlače, pozdrav u učionici s desnom rukom u zraku - nisu slučajnost. Najblaže rečeno, pokušaj je to perfidnog i loše upakiranog umjetničkog dojma, u čemu čak nije pomogao ni duh koji je došao od „velikog književnika" stotinjak metara dalje. Kostimografkinja, stilistica, a na kraju i učiteljica, samo je htjela pokazati svoj „umjetnički izričaj", odnosno, svoju ideologiju koju živi i koju javno promovira na društvenim mrežama. Možda je to učinila u afektu i tugujući za „padom" posljednjeg „velikog književnika." Ili da mislimo da je to parodija i sloboda umjetničkog izražavanja?

Pogriješiti može svatko. Dogodi se. Priznati pogrešku ljudska je veličina. Ali za ljudsku veličinu ne postoji fakultet, a niti diploma.

Isto kao što nema ni diplome za strukovnog učitelja i vrlog govornika i kolege kostimografkinje, koji čak nevješto i nedominantno upućuje riječ novinarki - „Mrš!". Voljeli bi znati na kojem fakultetu je naučio tu riječ od tri slova, koga je odgojio da se na taj način obraća novinarki, a prije svega ženi... i to na svom radnom mjestu. U krugu ustanove koja (i) odgaja. Učitelju, zar ti ne odgajaš, nego samo obrazuješ?

Bi li itko volio da njegova kćer, supruga, sestra, doživi takvo što? Novinarka je samo radila svoj posao. Je li i ovo parodija ili sloboda izražavanja s okusom onog umjetničkog?

Zamislite, maturanti odjevene u džihadiste, ISIL-ovce, četnike,... s nekakvim porukama koje asociraju njihove ideologije. Bi li i to bilo prihvatljivo? I to bi bio umjetnički izričaj?

Djeca uopće nisu kriva. Ne poznaju svijet kostimografije, ideologije su im još strane. Još su nevini i neokaljani. I neka takvi ostanu cijeli život.

Nisu oni krivi što su s tim istim beretkama, crnim majicama  i maskirnim hlačama, navečer, nakon defilea, slušali Cecu i Lepu Brenu. A niti su kriva ona djeca koja su s petokrakama slušala Thompsona.

Sve je ovo samo posljedica nečega. Gdje je uzrok svemu ovome?

Pravi učitelj nije onaj koji je kostimograf, koji nameće svoju ideologiju. Pravi učitelj nije onaj kojemu je kočijaška riječ jača strana. A još jača je strana kada tu riječ izgovori jednoj ženi - novinarki.

Pravi učitelj nije onaj bezosjećajni prenositelj informacija, a još manje svoje ideologije.

Kakvo je to učenje koje ne sadrži odgojnu komponentu?

Često ćemo pitajući uspješne ljude, zašto se bave određenim poslom, saznali kako su imali učiteljicu ili učitelja koji su prije svega svojim odnosom prema tom učeniku ostavili traga u njemu, a zbog kojeg su oni zavoljeli taj predmet ili struku.

Svi znamo da je odgoj proces koji za cilj ima izgraditi pozitivne osobine kod osobe. Uz proces obrazovanja kojim se stječe određeno znanje, vještine, umijeća i navike, čovjek biva kompletiran.

Niti jedna osoba se nije rodila odgojena ili naučena. Obitelj, društvo, škola, vjerska zajednica - odgajaju ili ne odgajaju dijete, uče ga ili ne uče. Bez odgoja nema obrazovanja, a bez obrazovanja nema odgoja.

Danas imamo hiperprodukciju raznih diploma, naobrazbi, zvanja, savjetnika, agencija, ali kao da je u svim tim studijama izostao predmet pedagogija ili andragogija. Danas je cilj proizvesti osobu koja će mahati diplomom.

Kako ćemo imati odgoj kada imamo škole gdje učiteljice vrište na ravnatelje, gdje učitelj zajedno pije s učenikom ili učenica zajedno puši s učiteljicom.

Svakako ima i dobrih i učitelja i  ravnatelja. Njihov kvalitetan rad često ostane u sjeni raznoraznih kostimografa i rječitih strukovnih učitelja.

Nije tako davno bilo, ako bar pamtimo samo jedan razred predratne škole, kako smo se s poštovanjem odnosili prema svojim učiteljicama, učiteljima, uposlenicima škole, prema svojim prijateljima iz razreda.

Ako budemo nastojali vratiti pravu ulogu učitelju-odgajatelju postat ćemo opet onaj grad Slavonski Brod koji je bio i radnički i akademski. Ali je bio i sportski i kulturni.

Ako ostanemo ovakvi, ako se duh „velikog književnika" i male kostimografkinje bude i dalje nesmetano širio i ulazio u sve sfere društva, ostat ćemo tu gdje jesmo. Prčija i kasaba koja će puniti stupce negativnih vijesti.