SLAVONSKI Brod ovih je dana živio u poplavi tužnih i ružnih priča iz crne kronike, ali i iz svakodnevice, a nije izostalo i pomalo bizarnih priča. Uglavnom sve te vijesti su bile izuzetno čitane. Općenito, ubojstva, pljačke, prometne nezgode s poginulima – vijesti koje konzumiramo postale su odgovor na pitanje što trenutno ide krivo u svijetu, ali i našem društvu. Jer jasno je i to da novinari neće izaći na teren kako bi izvijestili da se baš ništa nije dogodilo. Ali čemu toliko zanimanje za nečiji tragično izgubljeni život. Valjda u nečijoj smrti hranimo svoju znatiželju. A koliko danas pročitamo ili naučimo nečeg korisnog? Jedan moj prijatelj reče mi: „Ako Bog da, može i gore." I kad razmislim, pa doista je upravu. Svakako da može.

I oni ne znaju živjeti bez glamura, sjaja, uživanja u životu. I to svi, od onih „velikih" do onih „malih". Ah, ta političarska koreografija dobrohotnosti, predanosti općem dobru, požrtvovnosti, domoljublja... Te kulise za iskrenu neiskrenost, varanje i obmanjivanje.

Navikli smo na lagodan život. Težimo da nam je sve dostupno i to odmah. Težimo da udovoljimo svim svojim prohtjevima. Luksuz, sjaj i blještavilo naših života, želja je pa skoro svih nas. Čast malobrojnim izuzetcima. A naši ideali često su nekakve slavne ličnosti, koje mi tako prozvasmo, a nerijetko i političari. Uz crnu kroniku, najzastupljeniji u medijima su raznorazni pjevači i pjevačice, Severine, Celzijusi, Karabatićke, a niti malo ne zaostaju niti naši političari. Redovno pune novinske stupce. A voljeli bi nekad pročitati ili čuti da su nešto pametno kazali, kada već ne rade.

Pravilo je uvijek bilo, ukoliko želimo pobijediti u nekoj utakmici, moramo izabrati najbolje igrače koje trenutno imamo u kadru. Međutim, kod nas se godinama vrši selekcija po stranačkoj, rodbinskoj, prijateljskoj, i po tko zna kojoj sve ne pripadnosti. Selekcija se vrši po svemu i svačemu, osim po onome najbitnijem – kriteriju izvrsnosti. A  tko nam je kriv što imamo lošeg izbornika naše reperzentacije.

I oni ne znaju živjeti bez glamura, sjaja, uživanja u životu. I to svi, od onih „velikih" do onih „malih". Ah, ta političarska koreografija dobrohotnosti, predanosti općem dobru, požrtvovnosti, domoljublja... Te kulise za iskrenu neiskrenost, varanje i obmanjivanje. Ljubav prema umornim i odavno obespravljenim građankama i građanima, zagrljaji i čvrsti stisak ljevice i desnice, posebno u predizborno vrijeme. A nagledat ćemo se toga ove jeseni svakako. I kome sve ovo ne izaziva poriv na jedno dobro, kvalitetno pročišćenje, povraćanjem? Obećanja i obećanja, bez miligrama odgovornosti, kako za izgovoreno, tako i za (ne)učinjeno.

Postoji li još u nas čovjek koji se buni? Prije puno, puno godina bio je jedan, koji se pobunio protiv siromaštva, nepravde i poreza. Ali su ga ušutkali užarenom krunom.

Čini mi se kako se možda još uvijek pomalo bojimo Gupčeve sudbine i nekih novih užarenih kruna, pa otud ta gromoglasna šutnja, pognutost i poslušnost. Zadovoljavamo se dok čitamo crne kronike. Vidimo uplakanog bespomoćnog dječaka kako sjedi ispred škole. Sažalimo se, i tu se sve završava. Što doprinosimo, svatko od nas da toga i sličnih stvari ne bude u našem društvu?

Ali ostaje onaj glamur, sjaj i blješatvilo naše političke elite. Oni se možda čak i ne sažale na tog dječaka, ako ga uopće i primijete, onako negdje usput na vijestima.

Onda ne treba nas čuditi kada jedan naš vijećnik pita o izgradnji novih grobnica na atraktivnoj lokaciji. Čovjek je samo iskreno pitao i tu nema ništa loše. Ako živiš „atraktivan" život, zašto ne bi imao i grobno mjesto na atraktivnoj lokaciji. Ali čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda, reče jedan veliki pjesnik.